Povijest Ivanića 2021-03-11T06:38:12+00:00

Prapovijest i antika

O ljudskom prisustvu na području Ivanića iz prapovijesti svjedoči nalaz ostave iz kasnog brončanog doba, oko 1100. godine. pr. Kr. Ostava je nađena 1967. prigodom polaganja cijevi naftovoda na dubini 1,5 m, jugozapadno od ciglane u Kloštru Ivaniću. Predmeti su bili pohranjeni u ćupu. Najvažniji i najvrjedniji primjerci u ostavi su ingot od bakra i par knemida s oputama (tipa za vezivanje) izrađenih od bijele bronce.

Drugi, pojedinačni nalazi ulomaka postoje iz vremena prapovijesti, antike i srednjeg vijeka. Ovi su nalazi rasprostrti na dvadeset i dva lokaliteta na širokom području od Prilesja (pored Vrbovca) preko Kloštar Ivanića do Ivanić-Grada.

Najznačajniji trag antike na širem području Ivanić-Grada je nalazište Sipćina u Okešincu, na području općine Križ. Na poljoprivrednom zemljištu 60 – tih godina 20. stoljeća počeli su se otkrivati ulomci iz antičke prošlosti. Sustavna istraživanja lokaliteta započinju 2012. Do danas je istražen manji dio cjelokupnog lokaliteta. Otkriveni su ostaci dva zidana objekta sa sustavom podnog grijanja, keramika, mozaici, metalni nalazi i drugo. Zidani objekti su datirani na prijelazu između 1. i 2. stoljeća.

Literatura:
Sipčina u Okešincu : ladanjski život u antičko doba. Urednici: Lea Čataj, David Bergant. Zagreb: Hrvatski restauratorski zavod, 2018.
Tonc, Asja. Terenski pregledi područja izgradnje novih cestovnih pravaca na teritoriju
Zagrebačke Istarske županije. Godišnjak Instituta za arheologiju, god. 9 (2013), str. 175-182.
Vinski-Gasparin, Ksenija. Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj. Zadar: Filozofski fakultet, 1973.
Marko Grdan

Opis Ivanić-Grada (Đuro Stjepan Deželić)

Đuro Stjepan Deželić u opisu Ivanić-Grada u Ivanićkim uspomenama 1900. navodi ulice, najznačajnije stambene i vjerske objekte. Područje današnjeg Ivanić-Grada nekada je bilo podijeljeno na tvrđavu i obrtničko – trgovačko naselje, koje u svojim tekstovima na više mjesta naziva Varoš. Tvrđava i naselje nalazili su se svaki na svom otoku na rijeci Lonji. Deželić u svom opisu Ivanić-Grada preuzima ili ponavlja navode Ivana Šveara o kipovima sv. Ivana Nepomuka koji su se nalazili na tri mosta, koji su povezivali naselje s tvrđavom, Posavinom i Varaždinskim generalatom.

Deželićev opis je detaljniji od opisa Ivana Šveara. Napisan je nakon potpunog rušenja tvrđave i isušivanja kanala, u vrijeme kad je današnje središte Ivanić-Grada poprimilo današnji izgled. U naselju navodi Vlašku ulicu, Lončarsku ulicu, Novu ulicu, Kovačku ulicu, Kraljevu ulicu ili Srednja Varoš te trg. Ova imena ulica nisu bila službena imena, već pučki nazivi. Sve ulice na području Varoši bile su u osnovi usporedne, povezane međusobno manjim poprečnim kracima. Položaj ulica u naselju prikazan je i na Geometrijskom planu Komuniteta Ivanić (oko 1795.) i na Katastarskoj karti Ivanić-Grada (1865. – 1866.).

Vlaška ulica dobila je ime prema trgovcima Vlasima, koji su se naselili u Ivanić-Grad, prema Deželiću, zajedno s Grcima iz Makedonije krajem 18. stoljeća. Navedeni Vlasi i Grci su izgledno bili većinom Arumunji, romansko stanovništvo, čija je migracija prema Zagrebu, a zatim prema Beču i Budimpešti, započela nakon turskog uništenja Moskopolja (albanski: Voskopojë), grada u Albaniji u blizini makedonske i grčke granice. Nazivani su i Cincari. Moskopolje je bilo njihovo kulturno i vjersko središte s obilježjima grčke kulture. Kako izgleda, Ivanić-Grad je bio važno mjesto njihovog ulaska na područje Austrijskog carstva. Deželić na drugom mjestu bilježi i njihova prezimena u Ivanić-Gradu. Navodi grčka prezimena Žgala, Megla, Štova, Bulat, Demeter i Berdas i vlaška prezimena Demetrović, Mirović, Popović i Suknajić. Vlaškog ili arumunjskog porijekla bio je i prvi gradonačelnik Ivanić Tvrđe, trgovac Lazar Kajganović (1871.-1879.), a zatim i treći gradonačelnik Joco Raić (1882.-1888.).

Vlaška ulica bila je prije popločena hrastovim podnicama, a prema podnicama, Vlašku ulicu možemo identificirati s Kraljevom ulicom ili Srednjom Varoši, za koje također navodi da su bile popločene podnicama, pa Vlaškom ulicom Deželić naziva samo dio naseljen vlaškim i grčkim trgovcima. Kraljeva ulica je stariji naziv za Vlašku ulicu. Lijevo od Kraljeve ulice bila je Mostna ulica, a desno od nje Kovačka ulica. Kraj nekadašnje Kraljeve ulice ili Srednje Varoši više ne postoji, a nekada se nalazio između današnje Basaričekove i Kundekove ulice prema Trgu Vladimira Nazora i Savskoj ulici, odnosno između nekadašnje Mostne i Kovačke ulice. Lončarska ulica je današnja Ulica Gjure Stjepana Deželića u kojoj je on i rođen. Nova ulica bila je na mjestu današnjeg nasipa rijeke Lonje, gdje je danas kraj šetališta prema Savskoj ulici.

Deželić navodi i trg u naselju na kojemu se nalazila drvena kapela sv. Ivana Nepomuka. O ovoj kapeli piše i u tekstu izdanom u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku (1863., str. 201):

„Kad su god. 1859. nedaleko od moje kuće kopali zdenac, našlo se je opeke (cigle) kao živac kamen tvrde; bijaše skoro biela; duga nješto malo više od stope, a široka jednu stopu, nu debela nješto malo samo preko dva prsta. – Kako opeka onamo? Bijaše za starih vremenah na onom mjestu kapela sv. Ivana Krstitelja, koju su godine 1816. premjestili na Petrište, iliti prastaro groblje, gdje je i danas, nu pod imenom sv. Ivana Nepomučkoga; groblje ondje dakako nije, nego su gradjanske kuće.“

Ta je ista kapela vidljiva na starim fotografija Ivanić-Grada na južnom djelu Trga Vladimira Nazora, odnosno u Ulici Kralja Tomislava, na današnjem ulazu u gradsku tržnicu.

Za svoju kuću u kojoj je proveo djetinjstvo navodi da je bila na u Srednjem Varošu na broju 94 (Dragoljub, za 1900., str. 26). Kuća s brojem 94 nalazila se u današnjoj Kundekovoj ulici, na uglu malog „trga“ ili „Kokošarskog placa“, gdje je još krajem 20. stoljeća postojao bunar, kako je vidljivo na fotografijama iz druge polovine 20. stoljeća. To je vjerojatno upravo onaj zdenac (bunar) iskopan 1859. godine, koji spominje Deželić. Ovdje se spominje i smještaj starog groblja Petrišta, koje se prema Deželiću moralo nalaziti negdje na području ili oko današnje tržnice. No, nije najjasnije kako se je na tom mjestu moglo nalaziti groblje, jer je do kraja 18. stoljeća to područje bilo potopljeno vodom rijeke Lonje, koja je okruživala otoke s tvrđavom i naseljem. Deželić u Ivanićkim uspomenama navodi i „varoško groblje“ u Donjem Šarampovu, koje je postojalo i u prvoj trećini 19. stoljeća na mjestu kasnijeg „Hukmanovog polja“ (Dragoljub, za 1900, str. 22).

Izvan naselja, pored mosta u današnjoj Savskoj ulici, sagrađena je 1795. i dovršena 1800. godine pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla, a bila je prva zidana građevina u Ivanić-Gradu. Srušena je 1941. godine.

Komunitet Ivanić je u vrijeme kada je postao slobodnom vojnom općinom kupio za 13 000 forinti vojarnu u tvrđavi, opkope i „berege“. Godine 1827. srušen je istočni (nasuprot Moslavačke ulice) i južni bedem (nasuprot Ulice kralja Tomislava) čijem su mjestu zatim sagrađene zgrade: gradska vijećnica ili magistrat (1889.), navedena crkva sv. Petra (1831.) i škola (1860.). Deželić navodi da se zapadni sip (nasip, bedem) tvrđave zvao Palačić (nasuprot Školskoj ulici), a sjeverni Prkos (nasuprot Srednjoj školi Ivan Švear). U podnožju Prkosa učitelj Lucner napravio je vrt, a 1828. učitelj Stjepan Posezi od tog vrta oblikovao je perivoj, koji je nestao rušenjem Prkosa.

Đuro Stjepan Deželić, Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar). teč. 40 (za 1903), str. 31-33.

Izvan ivanićke tvrđave, dakle izvan opkopa bilo je sve strane dosta „varoških kuća“. Ispred magistrata bijaše preko berega [obale] most lančanik, a pokraj sredine mosta kip sv. Ivana Nepomuka; od mosta toga poče ulica popođena [popločena] hrastovimi mostnicami [podnicama], po kojih je moj djed i preko onoga mosta išao u školu. U toj ulici odmah od berega na desnoj strani tvrđe bijaše ogromna kuća od pletera, stan jednoga dijela štopskih [stožernih] časnika. I dalje se otud ulicom nizale nizke ili jednokatne drvene građanske kuće. Tom se ulicom dođe do one ceste, koja spaja Posavinu s Krajinom naime kompanijom klošter-ivanićkom i kriškom. I tu je bio preko berega most trideset hvati dug, koji se je mogao dizati, da bude grad zatvoren. I kod toga mosta bijaše u čovječjoj visini drveni kip sv. Ivana Nep.; odatle kakovi dvjesta koraka naprama tvrđavi bijaše drvena kapela sv. Ivana Nep. Na gradilištu prijašnje rečene kapele, 250 koraka od moje kuće, gdje sam othranjen g. 1817. iskopan je „varoški zdenac“, ali njegova voda nije bila pitka, zato je poslije napušten. Za kopanja toga zdenca našlo se raznih slojeva zemlje, pa jedan sloj dobre lončarske, a iskopana je i množina hrastova brvenja [brvna].

U toj ulici bijahu drvene trgovačke kuće, njih deset na broju, sve su se zvale vlaške. Odmah počam od „varoške“ (magistratske) kuće kojih 200 koraka dizale su se dvije jedna prema drugoj preko ulice s dućani za suknem i drugu raznu robu, koju su trgovci izvan dućana i u bisagah na konju po selih rasprodavali. G. 1800. zamoli pravi Grk, da smije u predgrađu u daljnjem pravcu iste ulice podići zidanicu, ali ju svrši tekar 1817. nakon „tada negda“ povoljno riješenih utoka [zbivanja]. Njezin vlasnik nemajući od sredca poroda [u smislu: bez potomaka] ostavi ju svojoj sestrični s gotovinom od 30.000 for. uloženih u hrvatsku štedionicu u Zagrebu odmah onda, kada je ova utemeljena. Susjed njegov također pravi Grk ostavi u gotovom 40.000 for., pa su njegova dva sina postali na dobru glasu trgovci u Beču, gdje im je živio stric kotlar. I susjedi iz Turske doseljeni Vlasi bijahu imućni; ovi i Grci sagradiše zajednički god. 1795. na glavnoj cesti izvan tvrđave krasnu pravoslavnu crkvu, koja je potpuno uređena tekar god. 1800. Vlasnik pete vlaške kuće pravi Grk imađaše dva brata, od kojih je stariji god. 1803. kupio u Dugoj ulici [Radićeva ulica] u Zagrebu jednokatnu kuću za 12.000 for.; u njoj je otvorio trgovinu soli. Prvi u Ivaniću susjed Grk, bogataš na glasu, imađaše trgovinu na veliko suknom i darovcem [vrsta platna], pak solju i željezom; još god. 1800. kupovahu od njega zagrebački trgovci robu, a on je za veliku zalihu robe imao velik zidan magazin na onoj cesti, koja spaja Krajinu i Biškupiju. Tri iz turske Hrvatske nova za mog djeda doseljena grčko-istočnjaka podigoše si kuće i dućane na trgu kapele sv. Ivana; i ovi su na konjih robu raznašali po selih. Dva brata od ovih su u Zagrebu u Dugoj ulici sagradili nove kuće zidanice i pod stare dane živjeli ovdje, dok im je treći brat i nadalje u Ivaniću trgovao i nagomilavao blago.

Desno trgu i kapeli sv. Ivana Nep. istokračno s tom spomenutom Vlaškom ulicom bila je i t zv. Lončarska ulica, koja se je od rečene glavne ceste protezala s drvenimi kućami prema zapadu sve do „obrstarskoga [časničkog] doma“ ispred varoške kuće. U Lončarskoj ulici bijahu kuće samih lončara, a njihove pećnice bijahu iza kuća prema lonjskomu kanalu. I na tom kanalu bijaše lančenjak most za dizanje, a na obali varoške strane na stupu kip sv. Ivana Nep.

Na trećoj istosmjernoj Novoj ulici na samoj obali lonjskoga kanala nastale su lijepe drvene većinom jednokatnice kuće posavskog oblika. Ove su sve bile u poplavnom zemljištu kad je nabujao ili se razlijao lonjski kanal, onda se odavle bez čamca nije moglo nikud nikamo ni u grad ni u crkvu. Radi toga kanala je g. 1827. razvaljen istočni i južni šamac, pa je onda nestalo berega i nastala ona lijepa ravnica ispred sadašnjeg magistrata i nove crkve.

Na nasipu Prkosu i okolo škole načini revni učitelj Luncer prostran školski vrt i nasadi ga pitomim voćem; tu je đake učio cijepiti. Nasljednik njegov „lehrer Posezi“ godine 1828. usavrši taj vrt tako, da je postao pravim engleskim perivojem i uresom grada Ivanića. Od množine svakakvoga cvijeća i voća zadivi štopske častnike, od kojih su mnogi poznavali perivoje svjetovnih velikih gradova, i dignu u čudo gospodu iz okolice i Zagreba, od kuda su djeca davana u ivanićku „militärsku“ školu (Elementar-Schule). Na žalost posljednjih desetogodišta netom prošloga stoljeća razvališe i šanac Prkos i uništiše veličanstveni taj perivoj. Na nastaloj ravnici iza nove u pravcu crkve i magistrata zidane razizemne školske zgrade uredi učitelj Mućan novi, ali za općinstvo zatvoren školski vrt.

Kraljeva ulica poslije Srednji Varoš zvana bila je sva mostnicami popođena, česa [čega] je nestalo za djedove mladosti; lijevo joj je bila „Mostna ulica“ a desno „Kovačka“. U ovoj je jošte g. 1845. bilo pet drvenih kovačnica.

U „Mostnoj ulici“, k onoj velikomu mostu i krajiško – biškupijskoj cesti dizala se na kraju velika kuća čohaša [vrsta tkanine, trgovac istom] Kundeka. Taj se je dao na trgovinu željezom, solju, vinom i t. d. pa je i njemu pošlo za rukom, te je dobio mušterija na daleko po Krajini i Posavini. Iz te trgovine podigoše se tri njegove nove kuće, iz koje je poslije sagrađena velika zidanica i potiče onaj silni imetak, kojem je posljednji muški odvjetak toga roda „narodni dobrotvor Gjuro“ na samrti g. 1901. onako domoljubno raspoložio.

U „Kovačkoj“ ulici bijaše ogromna drvenara kuća, njekad stanište drugoga djela štopskih časnika i štopskih kancelarija. Poslije se u dvorani ove kuće držahu plesovi, svadbene i druge n. p. cehovske „majstorske“ i „djetićke“ gozbe, koje su obično po tri dana trajale. Nijedna od tih zabava nije bila bez kranjskih „mužikaša“ iz Ribnice i drugud. Iz odnosnih računa vidi se, da su ovu glazbu obično sastavljale: dvoje gusle i „bajs“, pak cimbale, pak dva klarineta i dvije „trumbete“. Kranjski glazbenici veoma rado dolažahu u Ivanić, jer su i mnogo novaca zaslužili i gospodski se nagostili; ta bila su ono zlatna vremena dobrostanja, ljubavi i sloge u Ivanić gradu.

Drvene kuće na cesti, što spaja Krajinu s građanskom Biškupijom i daljnjom Posavinom, spadahu iz prva pod vojničku seosku općinu, a od god. 1790. pod magistrat grada Ivanića. Tu je i hrišćanska crkva – izvan tvrđave; dogotovljena 1800. Kraj rečene župne crkve lijevo nalazi se već od onuda drveni župni dom s vrtom, a desno kuća imućna trgovca „Vlaha“, koji je obično crkvenjak. I malte [mjesto gdje se uzimao porez na robu] su bile na toj cesti.

Izvori:
Matica, Blanda i Zvonimir. Gradsko poglavarstvo Ivanić Grad: konzervatorsko restauratorska dokumentacija: studija obnove i razvoja. Zagreb: Gradsko poglavarstvo Ivanić-Grad, 1994.
Horvat, Rudolf. Povijest grada Ivanića. Ivanić-grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću / uredili Cvjetko Nosić i Ivo Pavunić. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931. Str. 9-85.
Deželić, Gjuro Stjepan. Nasip oko Grada Ivanića. Carsko – kr. službene novine, god. 24, br. 38 (17. veljače 1858), str. 93-94.
Deželić, Gjuro Stjepan. Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar) / uredio Gjuro Stjepan Deželić, br. 40. (za 1900.), str. 10-28.
Deželić, Gjuro Stjepan. Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar) / uredio Gjuro Stjepan Deželić, br. 40. (za 1903.), str. 22-34.
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=4096
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=65350
Marko Grdan

web_Karta Ivanić-Grada

Promjena veličine fonta
Kontrast