U životnom ciklusu neizbježan trenutak čini i smrt. Kao veliki događaj za zajednicu i obitelj koja je u tom trenutku izgubila svog člana, uz sebe vezuje brojne običaje i vjerovanja. Kroz povijest pojedinci su uglavnom umirali kod kuće i uz svoje bližnje.

Prvi znak smrti su bila crkvena zvona. Ona su zvonila tri puta s prekidima za preminulog muškarca, a dva puta s prekidom za ženu. Iz crkve su se u kuću pokojnika donijele svijeće, raspelo te križevi. Za preminulog muškarca donijela su se tri križa, a za ženu dva. Na križeve su se stavili rupci. Nakon što su se pokojniku sklopile oči lagano ga se okupalo, muškarce obrijalo, a ženama napravila frizura. U slučaju da je pokojni bio krsni kum ruke su mu se prekrižile. Ispod središnje grede uz zid napravio se odar tzv. skolki. Iznad glave se stavljalo raspelo iz crkve. Temelj odra činila su dva stola jednake visine prekrivana bijelom plahtom. Sa svake strane se je slagalo obomrtve od domaćeg platna, dok se je fertun stavio na čelo odra. Uz odar stavljena je čaša sa svetom vodom i grančicom borovice, bora ili čempresa, dok su se sa svake strane stavile ugašene svijeće.

Obitelj je odabrala četiri muškaraca koji će vršiti pokop pokojnika, pokopiće. Kada su pokojnika premjestili u lijes kao jastuk mu se stavila odjeća u kojoj je preminuo. Prilikom iznošenja iz kuće bilo je važno da se lijes tri puta oklizne preko praga kuće „da dušica zide“. Sprovodnu kolonu predvodio je svećenik, a uz njega su se nalazili muškarci koji su nosili križeve, raspela i vijence te žene ili djeca koji su nosili svetu vodu i svijeće. Iza lijesa je išla pokojnikova obitelj. Pokojnika se unosilo u crkvu tako da su mu noge uvijek prve ulazile, a potom i izlazile iz crkve. Nakon pokopa održavale su se karmine u kući pokojnika. Kolonu su do kuće tada predvodili pokopići. Tamo ih je dočekalo korito s vodom i ugljenom te ciglom ili crijepom. Pokopići su prvi prali ruke te tri puta prebacili vodu preko sebe, a za njima i drugi članovi kolone. Pri tom se ruke nisu brisale. Onaj koji je bio zadnji u koloni prevrnuo je korito na zemlju te su svi mogli ući u kuću. U njoj je najstariji član započeo molitvu nakon koje je slijedio omanji objed.

U posmrtnim običajima nalazi se različiti niz obreda. Neki od njih posjeduju magijsko-religijske elemente koji pokazuju vjeru u zagrobni život, pa se tako pokojnika oblači u najbolju odjeću te mu se čak prilažu novčanik i novci. Drugi obredi pak pokazuju elemente zaštite živih od opasnog i zlog utjecaja pokojnika što je vidljivo u običaju pranja ruku u vodi s ugljenom. No, prije svega u posmrtnim običajima je vidljiv element izražavanja ritualne solidarnosti sa srodnicima preminulog, a posebno prilikom spremanja pokojnika i ukopa.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške, Trebovca. Siječanj, veljača, ožujak, lipanj 2023.

KIRIN, Mirjana. 2016. Posavski zapisi. Dugo Selo: Pučko otvoreno učilište Dugo Selo

ĐAKOVIĆ, Branko. 1985. „Hrana i piće u posmrtnim obredima, a posebno kao viaticum“, Etnološka tribina 8: 77-84.

Foto:

1. Sprovodna kolona. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar

2. Ispred kuće pokojnika. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmircar

3. Vatrogasci u sprovodnoj koloni. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar

4. Pokop. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar

Žitarice su na ovim prostorima oduvijek bile važne za prehranu stoke i ljudi. U proljeće i jesen redovito se sijala pšenica, ječam i zob, a u srpnju je kretala žetvena sezona. Do polovice 20. stoljeća želo se uz pomoć kose i srpa, a od tada i posebnim žetelačkim priborom i kosom na konjsku zapregu. Puk se u žetvu zaputio ranom zorom kako bi veći dio posla obavio prije sunca zbog kojeg je zrnje padalo s klasa. Na polju je bilo do deset kosaca i žetelica te nekolicina onih koji su žito vezali u snopove, povesma. Od njih su se slagali križi s klasjem okrenutim prema sredini kako bi se zrnje zaštitilo od kiše i sunca. Žetva je bila naporan posao pa je bilo uobičajeno međusobno pomaganje suseljana, a bogatije obitelji unajmljivale su težake. Kada je žetva bila gotova snopovi su se slagali na kola tako da je klasje okrenuto prema sredini kako bi zrnje ostalo sačuvano. Žito je potom išlo na postupak vršenja, odvajanja zrnja od klasja. Ono se je početkom 20. stoljeća vršilo u gumnu, u kojem su se konji kretali kružno i kopitima odvajali zrnje od klasja, a kasnije se strojno vršilo pomoću dreša. Dreševi su bili u privatnom vlasništvu ili vlasništvu Zadruge te Mjesne zajednice, a posjedovala su ga tek veća sela. Kako su redovi za dreš bili dugački, a važnost žita velika organizirala se i vatrogasna čuvarska služba. Gazda bi doveo kola sa žitom na kraj reda, konji bi se otpustili te bi se kola pogurivala sve do dreša. Kada su kola došla na red za dreš gazda bi se vratio s konjima i praznim kolima. Dreš je odvajao zrnje ovisno o kvaliteti. Najkvalitetnije služilo je prehranu ljudi, a ono manje kvalitetno za prehranu stoke. Slama i pleva koja je ostala nakon vršenja također se dalje koristila. Svaki vlasnik dreša je za uslugu vršenja uzimao određeni postotak žita, ušur. Žito se je potom u platnenim vrećama pospremalo na tavan kuće.

Sjetva i žetva su bile djelatnosti od životne važnosti. Bogata žitna godina značila je da neće biti gladi jer su žitarice osiguravale kruh. Kako bi urod bio obilan i kako bi se žito zaštitilo od zlih utjecaja slijedili su se razni običaji i vjerovanja tijekom cijele godine. Iz istog razloga žito je uključeno u brojne božićne običaje. Polje se je posvećenom vodom svetilo za Sveta tri kralja, ali i prije sjetve. Prilikom sjetve bilo je važno da se malo zrnja baci preko ramena uz govornu formulu „Ovo tičeki naj bu vam, a ono naprvo nam“ kako ptice ne bi uništile usjev. Morao se opovrgnuti bilo kakav kompliment na dobar urod kako se on ne bi urekao. Žetva je obično počela ponedjeljkom jer se vjerovalo će tako biti bogatiji prinos. Bogatiji prinos osiguravalo je i proljeće s puno maslačaka i sjetva s zlatnim prstenom, dok je loš urod donosio pjev kukavice za Ivanje.

Foto:
1. Žetva. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
2. Žetelački pribor na konjsku zapregu. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
3. Vozovi pšenice. Leprovica, 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
4. Voz pšenice. Leprovica, 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
5. Portret sa žetve. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
6. Dreš obitelji Šepec. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Miljenko Šepec
7. Pilana i dreš obitelji Šepec. Trebovec. 1960-ih. Vlasnik: Miljenko Šepec
8. Odluka o vršidbenoj sezoni, Zapisnik DVD-a Trebovec 1939-1950. Trebovec, 1947. Vlasnik: Dobrovoljno vatrogasno društvo Trebovec.

Prije nego što je prvi svibnja bio vezan uz Praznik rada, na ovim prostorima se je taj datum povezivao uz prvomajske običaje. To su posljednji običaji u godini vezani uz običaje proljetne tradicije.

Ovom običaju posebno su se veselili mladići. Oni su u noći uoči prvog svibnja zelenim granama i tek procvjetalim cvijećem kitili ograde, prozore i kuće u kojima su živjele mlade djevojke, njihove simpatije. Pritom su se najčešće koristili cvjetovi jorgovana i žganci (Viburnum). Prilikom kićenja bilo je važno da mladići budu tihi i pažljivi kako ih nitko ne bi ulovio na djelu. Ovaj običaj kićenja se može povezati s običajem postavljanja djevojačkog majbana koji je zabilježen u Lipovljanima za prvi svibnja. Prema tom običaju drvo visine 5 do 25 metara potajno je u noći postavljao mladić ispred kuće djevojke koju je simpatizirao. Na donjem dijelu drveta su grane bile odsječene, a pri vrhu je ostala krošnja ukrašena trakama i cvijećem. Ovaj običaj se u Lipovljanima nakon Drugog svjetskog rata mijenja te postaje običaj stavljanja velikih kitica cvijeća na ogradu djevojčine kuće. Možemo pretpostaviti da se je sličan proces promijene običaja dogodio i na našem prostoru. Ovaj običaj je zanimljiv jer je jedan od glavnih pokazatelja zajednici da je djevojka spremna za udaju, odnosno svjedoči o elementu prijelaza iz jednog životnog razdoblja u drugi.

Druga strana ovog običaja očitovala se u prvomajskim pošalicama. Mladići su tijekom iste noći nekim obiteljima zamijenili lijevo i desno krilo vrata koja su se nalazila na tradicionalnim dvorišnim drvenim ogradama, a često su ih i zamijenili s tuđima ili ih odnijeli na seosko raskrižje. Uz zamjene dvorišnih vrata događale su se i pošalice drugih vrsta. U Posavskim Bregima je poznat primjer da su jednoj obitelji u noći pred prvi maj mladići rastavili drvena kola te ih postavili na krov kuće. Cilj je bio isti, izazvati nered u nečijem dvorištu. Taj običaj je imao element društvene kritike jer su se pošalice izvodile kod onih koji su izazivali „nered“ u zajednici. Isto tako, zamjena dvorišnih vrata se znala podmetnuti onim obiteljima koje su bile u svađi kako bi ih se natjeralo da „porazgovaraju“.

Zbog ovakvih prvomajskih običaja svaka obitelj se je s neizvjesnošću budila na prvi maj. Takav dvojaki karakter prvomajskih običaja pokazuje njegovo apotropejsko značenje. Slavljenje jednog pozitivnog događaja za sobom zahtijeva dozu parodije i neozbiljnosti kako se dobre želje ne bi urekle. Stoga mladići s jedne strane kite dvorišta svojim simpatijama nadajući se da će osvojiti njihovu ljubav, a s druge strane izvode razne spačke drugim članovima zajednice.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Trebovca, Donje Obreške. Siječanj, veljača, ožujak 2023.

BARČOT, Tonko. 2016. Mara Pruša plakala Kanelu…O prvomajskim šalama u Veloj Luci. Kanavelić II, 22-43.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

ROĆENOVIĆ, Lejla. 1990. Majsko drvo u procesu promjene. Etnološka tribina 12, 41-49.

Foto:

1. Tradicijska drvena dvorišna vrata i ograda u pozadini portreta djeteta. Trebovec, početak 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.

2. Tradicijska drvena dvorišna vrata i ograda. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Dejan Matker.

Kao i danas, polovicom 20. stoljeća važan životni događaj za dječake i djevojčice bio je primanje sakramenata Svete prve pričesti i Svete potvrde. O važnosti ovih sakramenata kao životnih događaja govori i to što su u privatnim obiteljskim albumima ovi događaji vrlo dobro dokumentirani fotografijama. Te životne trenutke su vrlo često bilježili i profesionalni fotografi.

Sakrament Prve pričesti primao u se u desetoj godini života. Povodom ovog sakramenta djevojčice su bile odjevene u bijele haljine te su na glavi imale šlajere, bijele cvjetne vjenčiće s tilom. S obzirom na to da se je sakrament primao u proljetnom razdoblju djevojčice su u rukama imale i mali buketić cvijeća. Tako odjevene podsjećale su na mladenke. Dječaci su bili obučeni u odijela s bijelim košuljama. U čast primanja ovog sakramenta održavale su se manje proslave s najbližim kumovima i roditeljima.

Četiri godine nakon Prve pričesti djevojčice i dječaci su primali sakrament Svete potvrde. Sakrament Svete potvrde na našim prostorima poznatiji je kao Ferma ili Firma. Prilikom primanja tog sakramenta fermanici su si birali kumove. Djevojke su birale fermansku kumu, a dječaci fermanskog kuma. Djevojke i dječaci su od kumova dobivali i skroman poklon. Djevojčice su uobičajeno dobivale torbicu, ogrlicu ili bluzu, a dječaci ručni sat ili košulju. Kao i nakon primanja sakramenta Prve pričesti, organizirala se manja proslava s krsnim kumovima, roditeljima i novim fermanim kumom. Primanje Svete potvrde može se okarakterizirati kao obred prijelaza u Katoličkoj crkvi, ali i u vlastitoj u zajednici. Prema Katoličkoj crkvi primanjem ovog sakramenta pojedinac unutar te zajednice postaje odraslom osobom što se simbolično vidi i po tome što su si fermanici mogli sami odabrati svog kuma, osobu koja će ga dalje voditi u vjeri. S druge strane u vlastitoj zajednici primanje ovog sakramenta za djevojčice i dječake značilo je vrijeme prijelaza iz djetinjstva u životno razdoblje djevojaštva i momkovanja. Idući obred prijelaza u kojem će sudjelovati je upravo onaj sklapanja braka.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca. Siječanj, veljača i ožujak 2023.

KIRIN, Mirjana. 2016. Posavski zapisi. Dugo Selo: Pučko otvoreno učilište Dugo Selo.

RAJKOVIĆ, Zorica. 1973. Narodni običaji Donje Stubice. Narodna umjetnost 10: 153-216.

Fotografije:

1. Prvopričesnici. Trebovec, 1950. Vlasnik: Drago Octenjak, Anka Harmicar.
2. Prvopričesnica. Trebovec, 1946. Vlasnik: Darko Matkerić.
3. Prvopričesnica. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik Darko Matkerić.
4. Kumče i krizmani kum. Posavski Bregi, 1963. Vlasnik: Bosiljka Matkerić
5. Kumica i krizmana kuma. Početak 1950-ih. Vlasnik: Nada Husarić

Kršćanska svetkovina Cvjetnica obilježava se u nedjelju, tjedan dana prije Uskrsa. Ona je uvod u Veliki tjedan i u blagdan Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, stoga ne čudi da uz sebe vezuje niz pučkih običaja.

Prema kršćanskom vjerovanju Isusa koji je na magarcu došao u Jeruzalem narod je dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama. Kao spomen na taj događaj kršćani na Cvjetnicu u crkvu nose grančice na blagoslov. Dan prije Cvjetnice narod je pripremao grančice koje će se iduće jutro nositi na blagoslov. Kako u ovom kraju nema maslina pripremale su se grančice svibe, cica mace, drijenka i žute vrbe. Od svake vrste drveta trebale su biti po tri grančice. U Posavskim Bregima grančice su se umatale u šaro pismo, konac koji se koristio za ukrašavanje narodnog ruha, dok su se u Trebovcu umatale u bič. Pripremljene grančice prije blagoslova nisu smjele ući u kuću pa su se zataknule na ogradu. U nekim mjestima živo cvijeće se uopće nije smjelo unositi u kuću do Cvjetnice. Nakon blagoslova grančice su se unijele u kuću i zataknule za središnju gredu drvene tradicijske kuće. Nove grančice su zamijenile stare, a stare su se bacile u peć i zapalile. U slučaju grmljavine po jedna blagoslovljena grančica se bacila u peć. Bič koji je bio posvećen s grančicama koristio se za tjeranje stoke na ispašu. Grančice su nakon blagoslova u pučkom vjerovanju poprimile apotropejsko obilježje. U kući su osigurale mir, zdravlje, ljubav i sreću. Osim toga štitile su obitelj i kuću od lošeg vremena, a stoku od zlih sila.

Uz blagoslov grančica u Donjoj Obreški se javlja i običaj umivanja na dan Cvjetnice. Tamo je puk dan prije Cvjetnice ubrao proljetno cvijeće poput ljubičica i tratinčica. Njihove latice su se natrgale u vodu te su se na Cvjetnicu u ranu zoru članovi obitelji umivali u njoj. Vjerovalo se da umivanje u cvjetnoj vodi donosi zdravlje, a posebno ljepotu onima koji su se umili. Kao i blagoslov grančica i ovaj običaj ima zaštitno obilježje putem kojeg se nastoji uništiti zle utjecaje nadnaravnih sila i osigurati blagostanje onima koji se umiju u cvjetnoj vodi.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Trebovca, Donje Obreške. Siječanj, veljača, ožujak 2023.

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1997. Hrvatski uskrsni običaji. Zagreb: Golden Marketing.

DRAGIĆ, Marko. 2007. Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Croatica et Slavica Iadertina III, 369-390.

DRAGIĆ, Marko. 2015. Veliki tjedan u crveno-pučkoj baštini šibenskog zaleđa. Godišnjak Titius br. 8, 155-183.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

MOSLAVAC, Slavica. 2004. Pisano i risano. Kutina: Muzej Moslavine Kutina.

Foto:

1. Uskršnja čestitka s grančicama cica mace i drijenka. Preuzeto: Sretan Uskrs! 1937. godina Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Kulminacija uskrsnih običaja na ovim prostorima započela je na Veliki četvrtak. Na taj dan u deset sati su se vezivala crkvena zvona što je značilo da od tada više nisu zvonila. Umjesto njih u nekim selima mogle su se čuti škrebetaljke. U crkvi se je uređivao Božji grob. Pripremili su se skolki, odar za pokojnika i na njega se položio Isus. Seljani su pritom uz Božji grob ostavljali jaja i novac. Kada su se zvona zavezala više se nije smjelo dirati u zemlju jer u njoj leži tijelo Kristovo i „iz zemle bi išla krv“. Stoga je do Velikog četvrtka većina radova na vrtu trebala biti završena. Na sam Veliki četvrtak, prije nego što su se zvona zavezala, u Posavskim Bregima se sijala konoplja, a na Trebovcu zelje kako bi se „glave zelja vezale ko zvona“. U kući se nije ometala prašina „jer bi se Isusu nasmetilo v joči“ dok leži, a sva ogledala su se morala pokriti ručnicima kao i u slučaju smrti u obitelji. Velik petak je bio obilježen postom, a na taj dan su se farbali pisanci. Kuhana jaja bojala su se prirodnim materijalima poput lukovine, šafrana i koprive, a oslikavala voskom ili zeljastim biljem poput djeteline, maslačka, peršina i stolisnika. Na Veliku subotu su se razvezala zvona te su od tada ponovno zvonila. Kada su zvona zazvonila obitelji su se kod kuće umivale u vodi. U Posavskim Bregima se na Veliku subotu obnavljala i kućna vatra. Vatru je pred crkvom posvetio svećenik, a seljani su ju na gubi nosili svojim kućama.

Uskrsno jutro započelo je paljenjem obiteljske vuzemke načinjene od granja obrezanih prilikom proljetne sječe voćaka. Seljani su se natjecali čija će vuzemka biti veća i ljepša, a ponekad su ju mladići morali čuvati tijekom cijele noću kako ju netko ne bi zapalio ili prevrnuo. Oko vuzemke je obitelj pjevala, plesala i pila rakiju, a na samoj vuzemki su se pekla jaja i luk. Ovaj običaj se zadržao i danas, no poprimio je društveni karakter te se oko jedne zajedničke vuzemke okupljaju prijatelji i suseljani. Nakon vuzemke obitelji su odlazile na misu. Tada su žene odijevale najbolje šare svečane narodne nošnje i to prvi puta nakon perioda korizme tijekom koje su nosile bele proste rubače. Na uskršnjem stolu nalazila su se kuhana jaja, praženci, pofarbana jaja, šunka, hren umak i kolači.

Ovim kratkim pregledom može se vidjeti kako se u Velikom tjednu i na dan Uskrsa našlo na okupu mnogo običaja različitih tradicija. Dio ih ima podrijetlo u katoličkoj crkvi, u dijelu je vidljiva magijska i apotropejska komponenta, a u dijelu se mogu uočiti elementi kulta pokojnika. Vremenom je došlo do njihova spajanja po principima sličnosti i vremenskog preklapanja. Unatoč tome pri izvođenju tih običaja bilo je važno da imaju smisao zajednici te da im služe kao način njihova izražavanja. Na taj način su običaji raznovrsnih tradicija stvorili bogatstvo koje nazivamo uskrsnim običajima na ovim prostorima.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Trebovca, Donje Obreške. Siječanj, veljača, ožujak 2023.

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1997. Hrvatski uskrsni običaji. Zagreb: Golden Marketing.

DRAGIĆ, Marko. 2015. Veliki tjedan u crveno-pučkoj baštini šibenskog zaleđa. Godišnjak Titius br. 8, 155-183.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

MOSLAVAC, Slavica. 2004. Pisano i risano. Kutina: Muzej Moslavine Kutina.

Foto:

1. Hrvatski uskrsni zajutrak. Preuzeto: Sretan Uskrs! 1943. godina Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

2. Portret obitelji. U pozadini pripremljena vuzemka od kukuruzovine. Trebovec, 1980-ih. Vlasnik: Dejan Matker.

3. Vuzemnica. Dubrovčak Lijevi, 2021. Preuzeto: Facebook: KUD „Posavec“ Dubrovčak Lijevi i Topolje.

Još jedan spomendan koji je obuhvaćen proljetnim tradicijama na ovom prostoru je spomendan svetog Jurja, odnosno Jurjevo ili Đurđevo. Prema katoličkom kalendaru na 23. travnja obilježava se spomendan svetom Juraju, zaštitniku konja i stoke. Dok je u puku Josipovo označavalo početak poljoprivredne godine, Đurđevo je bilo orijentir za početak stočarske godine. Podrijetlo tog vjerovanja možemo pronaći i u datumu s obzirom da vremenski odgovara rimskim palilijama, velikom rimskom pastirskom blagdanu.

Kad je došlo Đurđevo vjerovalo se da više neće biti niskih temperatura te da je trava dovoljno visoka da stoka može na ispašu. Od Đurđeva do studenog stoka je svaki dan odlazila na pašnjake u pratnji skotara i čredara. Prvi izlazak stoke na pašnjake u puku je popraćen nizom običaja kojima se je nastojalo osigurati zdravlje, ljepotu i poslušnost stoke. Istim postupcima se je nastojalo stoku zaštiti od svih zlih utjecaja. Prilikom prvog izlaska na pašu stoka se je u gospodarskim objektima najprije blagoslovila svetom vodom. Potom su se na ulazu u staju postavili lanci ili užad za kola, a stoka je morala prijeći preko njih pri prvom izlasku iz staje. U Posavskim Bregima se prvi put stoku na pašu tjeralo s tek procvalim grančicama drveta šljive, a na Trebovcu s bičem koji je posvećen na Cvjetnicu. Tijekom prvih dva tjedna skotara je uvijek pratio netko iz obitelji kako bi se stoka priviknula na put, a ta osoba je prilikom tjeranja stoke uvijek morala ići istim putem i po njemu se vraćati nazad bez zastajkivanja i skretanja s puta. Iako se stoka uglavnom puštala za Đurđevo, u Posavskim Bregima je bilo vrlo važno i da se stoka prvi put ne pusti na pašu na onaj dan u tjednu na koji je padao Glavosjek i Dušni dan. Stariji stanovnici Posavskih Brega sjećaju se i običaja paljenja krijesova u svakom zaselku sela za Đurđevo. Krijesovi su se palili od kukuruzovine koja je ostala neiskorištena tijekom zime te drugog obrezanog granja, a pri sastavljanju krijesa nerijetko su pomagala i djeca. Oko krijesa se je pjevalo i plesalo do dugo u noć, a kad je vatra bila dovoljno niska dječaci su ju preskakali. Čin preskakanja krijesova među mladeži povezuje se s vjerovanjem da će do idućeg Jurjeva biti zaštićena od groznice.

Važnost spomendana svetom Juraju u godišnjem ciklusu pokazuje i narodna uzrečica ovih prostora; „Grga tera žabe, a Đuka babe“. Njome se još jednom poručuje da je sa spomendanom Đuki ili Juraju, došlo vrijeme proljeća kada se žene upućuju na rad u vrtu, dvorištu i na tjeranje stoke na pašnjake.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega i Trebovca. Siječanj, veljača, ožujak 2023.

BELAJ, Mirjana. 2007. Sveci zaštitnici u pobožnosti zajednice: studija o Krivom Putu kod Senja. Studia ethnologica Croatica 19: 47-76.

DRAGIĆ, Marko. 2013. Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata. Croatica et Slavica Iadertina IX/I, 269-313.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

Foto:

1. Tjeranje stoke na pašu. Trebovec, 1950-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.

2. Obitelj i prijatelji s radnim konjima. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.

3. Portret sa svinjom. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Bosiljka Matkerić.

Rođenje djeteta jedan je od najradosnijih događaja u svakoj obitelji. Osim što je bitan događaj za pojedinca on doprinosi i opstanku neke društvene grupe. Kako je to vrlo važan događaj u životu pojedinca i zajednice razvile su se različite tradicije i običaji vezani uz ovaj životni događaj.

Predviđanje spola djeteta započelo je još prilikom svadbenog veselja ceremonijalnom vrtnjom tanjura. Tijekom trudnoće su se nastavila predviđanja pa se je i po obliku trbuha trudnice te čistoći njenog lica također nastojao pogoditi spol djeteta. Žene su rađale kod kuće ograđene plahtama i to same uz tek povremenu pomoć babeke (primalje). Rodilji se nakon poroda za objed pripremila vrhnena juha i mlijeko. Prvu noć nakon rođenja dijete je spavalo u zibači (koljevci) smještenoj ispod grede koja je bila središte drvene tradicijske kuće. Idući dan zibača se je premjestila u zapeček (blizu peći). Do djeteta se nije smjelo doći iz mraka kako se djetetu ne bi donijelo mračnjaka. Stoga su se svi posjetitelji koji su došli s prigledom prvo zadržali pokraj petrolejske lampe. Vjerovalo se da sudbinu djeteta mogu odrediti tri Suđenice, a sudbinu koju mu odrede nitko više nije mogao promijeniti. Dijete do treće godine života nije smjelo vidjeti svoj odraz u ogledalu jer bi prerano progovorilo, pa kasnije u životu više uopće ne bi govorilo.

Dijete je svaku nedjelju do krštenja posjećivala kuma s darovima u obliku kolača i hrane, a posebni dar su pripremili za dan krštenja. Krštenje se je odvijalo najkasnije mjesec dana nakon rođenja, a kumovi su morali biti u braku jer se inače dijete nikada ne bi vjenčalo. Na dan krštenja dijete je od kuće do crkve nosila neudana djevojka, botra. Ona ga je u crkvi predala kumovima, a nakon krštenja dijete je do kuće nosila kuma. U kući je kuma s djetetom došla do majke i tri puta se okrenula oko svoje osi, poklonila se majci i predala joj dijete uz riječi: „Evo poklanja ti se (ime djeteta). Do sedmog leta ga čuvaj od jogna i vode, a onda nek se dale čuva sam“. Nakon krštenja slijedilo je veselje za obitelj i kumove. U Posavskim Bregima na slavlje su dolazile i mačkare, nepozvani maskirani gosti. Dok su se u Donjoj Obreški krstitke nazivale pogačama prema kolačima koji su se nosili na poklon djetetu, a gosti se tamo nisu pozivali već su dolazili samoinicijativno.

Rođenjem dijete prelazi iz ne-živoga u živo, a rodilja doživljava prijelaz iz žene u majku. Stoga se običaji vezani uz ovaj životni događaj mogu okarakterizirati kao običaji prijelaza praćeni prigodnim ceremonijama i obredima. Osim toga vjerovanja vezana uz ovaj životni događaj imaju korijen i u zaštitnoj magiji kojom se nastojalo mijenjati uzročno-posljedični tijek porođaja, razvoja novorođenčeta i zajednice u kojoj se dijete rodilo. To je bilo posebno važno u vrijeme kada je smrtnost novorođenčadi, djece i rodilja bila vrlo visoka.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca. Siječanj i veljača 2023.

BAJUK, Lidija. 2012. Magija i prežici vračarstva u hrvatskim tradicijskim vjerovanjima i postupcima s rodiljom. Etnologica Dalmatica 19: 101-140.

VINCE-PALLUA, Jelka. 1992. Životni običaji u Baranji (Rođenje – svadba – smrt). Studia Etnologica 4: 153-168.

RAJKOVIĆ, Zorica. 1973. Narodni običaji Donje Stubice. Narodna umjetnost 10: 153-216.

Fotografije:

1. Portret majke s djecom. Trebovec, druga polovica 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
2. Kuma i kumče. Trebovec, 1966. godina. Vlasnik: Slavica Husarić.
3. Dijete u kolicima. Trebovec, 1966. godina. Vlasnik: Slavica Husarić.
4. Kuharice na krstitkama. Trebovec, 1971. godina. Vlasnik: Đuro Jožer.

Razdoblje između Fašnika i Uskrsa je u puku siromašniji običajima. Razlog tome je korizmeno razdoblje, ali i razdoblje iscrpljenosti seljačkog gospodarstva uzrokovano velikim gošćenjima na Božić i Fašnik. Unatoč tome, puk je u tom razdoblju vodio računa o spomendanima koji su postali orijentiri za praćenje godišnjih postupaka. Period proljetnih tradicija na ovom prostoru označen je Josipovim. Njegov spomendan se obilježava na 19. ožujka i taj datum se vodi kao početak poljoprivredne godine.

Početkom ožujka krenulo se u radove uređivanja dvorišta. Popravljale su se i plele ograde od vrbe i lijeske koje su odvajale prostor za blago i živad od dvorišta. Mjesna zajednica unutar sela raspodijelila je duljinu grabe koju je svaka kuća morala urediti, a ona se određivala ovisno o broju blaga i živadi koju je obitelj posjedovala. Uređivale su se i živice koje su odvajale i štitile polja, a u tom poslu su si članovi seoske zajednice često međusobno i pomagali. Iako su vanjski radovi krenuli početkom mjeseca tek nakon Jožefa došli su na red intenzivni radovi vezani uz prirodu i vegetaciju. Poslije spomendana Josipu kretalo se u obrezivanje i cijepljenje voćaka i to jabuka, krušaka i šljiva. Pritom se odrezane grane nisu bacale. One krupnije su se spremale za ogrjev, a sitnije za uskršnju vuzemku. Od istog dana započinju i aktivni radovi u vinogradu koji traju sve do travnja. Oni uključuju obrezivanje, koljenje, vezanje, cijepljenje i okapanje vinove loze. Tada se na polju siju zob i ječam, prvi proljetni žitek. Nakon Jožefa su se obično i po prvi puta nasadile kokoši te se posadio krumpir. Vjerovalo se da tek nakon Josipova više neće biti snijega i niskih temperatura koje bi mogle utjecati na radove u poljoprivredi, a samim time i na rodnost biljaka u ostatku godine.

Sveti Josip je na ovom području bio povezan s početkom proljeća, a to značenje je dijelio sa svetim Jurajem. Dok se je Josip vezao uz bujanje prirode i početak ratarskih aktivnosti, Juraj se povezivao s početkom stočarske i gospodarske godine. Odgovor na pitanje zašto je spomendan svetog Josipa označavao početak vegetacijskog ciklusa možemo djelomično pronaći i u motivu Pseudomatejeva evanđelja u kojem se Josipa prepoznaje upravo po prolistalom štapu.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega i Trebovca. Siječanj i veljača 2023.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

VITEZ, Zorica et al. 2016. Hrvatski običaji i druge tradicije. Zagreb: Mozaik knjiga.

BELAJ, Mirjana. 2007. Sveci zaštitnici u pobožnosti zajednice: studija o Krivom Putu kod Senja. Studia ethnologica Croatica 19: 47-76.

Fotografije:

1. Ispred kleti u vinogradu. Kloštar Ivanić, polovica 20. stoljeća. Vlasnik: Anka Harmicar
2. Radovi u vinogradu. Kloštar Ivanić, 1960-ih. Vlasnik: Nada Husarić.
3. Portret. U pozadini pletena ograda od vrbe. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Darko Matkerić.
4. Portret obitelji. U pozadini pletena ograda od vrbe. Trebovec, 1971. godina. Vlasnik: Slavica Husarić
5. Portret prijatelja. U pozadini polje ograđeno živicom. 1965. godina. Vlasnik: Darko Matkerić

Svadbeni običaji na ovom prostoru odvijali su se u jesenskom i zimskom periodu, uglavnom do fašnika. Na području koje se primarno bavilo agrarnom djelatnosti proljetni i ljetni mjeseci bili su rezervirani za rad na polju. Veliki problem su bile i vrućine jer je bez moderne tehnologije hrana bila lako kvarljiva. Stoga su dolaskom hladnijih dana na red došli običaji sklapanja braka.

Predsvadbeni običaji započinju upoznavanjem mladih u crkvi, na proštenju ili drugim zabavama. U kuću djevojke potom dolazi mladoženja u pratnji rođaka ili prijatelja snubit djevojku. Tada su se vodili pregovori i pokušalo se vidjeli da li će mladi biti dobar par. Ukoliko je obitelj djevojke pristala na prošnju započele su pripreme za svadbu. Tjedan prije vjenčanja rodbinu i prijatelje obilazili su pozivići, mladići koji su pozivali goste u svatove. Kao posebna obilježja nosili su rubac, batinu i ručnik od domaćeg platna preko ramena. Cijeli tjedan prije vjenčanja kuharice su pripremale kolače i hranu. Kuće u kojima će se odvijati svatovsko slavlje potpuno su se ispraznile od svog namještaja, a u selu se je posudilo posuđe i tanjuri za svatove.

Na dan vjenčanja svati su s mladencem krenuli prema mladenkinoj kući. Mladenca pritom prate dever (kum) s ručnikom preko ramena i barilcem, prva podsnuš (kuma), klenceri (mladi dječaci i djevojke u paru) i zastavničar. Dolaskom do mlade započinju pregovori s domaćinom, osobom koja zastupa obitelj mladenke. Dever je morao platiti cimere (kitice) i dati kokoš, mijenjajući tako „glavu za glavu“. Umjesto mladenke prvo je iz kuće izašla osoba maskirana u lažnu mladu. Mladenku je pratila druga podsnuš (kuma) i njen dever (kum). Iz mladenkine kuće mladenci su krenuli na vjenčanje, nakon čega se je održavalo svadbeno slavlje. U dobrostojećim obiteljima svadbeno slavlje se odvijalo u dva dana i noći i to prvo kod mlade, a potom kod mladenca. U nešto siromašnijim obiteljima svadbeno slavlje se tijekom večeri selilo iz mladenkine kuće u mladoženjinu. U svakoj kući svatove je dočekala glazba, kolači, hrana i piće. U Posavskim Bregima na svadbeno veselje dolazili su i nepozvani gosti obučeni u mačkare. Tijekom slavlja svečano se prevozio i dio mladina miraza. Na kolima su se postavili ormari i ladlini ukrašeni ručnicima, narodne nošnje te ostalo jednostavnije ruho poput koperti, jastučnica, posteljina i ručnika vezani u zavežljaj zvan culo. Povorku su do mladoženjine kuće pratile sneje koje su pritom nosile jastučiće i jukale.

Kada je mlada došla u kuću mladoženje presvukla se iz bijele vjenčanice u svečanu narodnu nošnju i na glavu stavila halbicu. Tako je i načinom odijevanja pokazala da je postala udana žena. Tijekom svadbenog veselja provodio se niz običaja kojima se nastojalo osigurati blagostanje i sretan zajednički život mladenaca: skupljali su se darovi, objesio se ručnik ispred mladenačke kleti, veo se stavio preko komode s ogledalom kako se mladenka ne bi vratila svojoj kući, mladenka je stancavala (plesala u paru za novac), mladenkin dever je morao otkupiti cipelu koju je ona izgubila, darovnici (mladenkini gosti koji su došli kod mladenca) morali su kupiti cimere, mladenac je morao tesati, mladenka ometati kuću i na koljenima držati nakolenče (dječaka) koje je darovala jabukom ili narančom, vrtio se i tanjur na temelju kojeg se je predviđalo kojeg će spola biti njihovo prvo dijete. Na kraju slavlja i u ranu zoru mladenka je išla na zdenec. Dever joj je natočio u pehar vode koji je ona nogom tri puta prevrnula. Kad je dever natočio posljednji pehar iz njega su se umivali svati počevši od svekra. Lice su brisali ručnikom koji mlada držala preko ruke. Oni koji su se umili također su darovali mladence ostavljajući novac na tanjuru koji je držala druga podsnuš. Tim činom su se završili svadbeni običaji. Tek nakon tjedan dana mladenku je prvi puta posjetila njena obitelj u običaju zvanom povračani prvići.

Svadbeni običaji uključuju razne radnje kojima se je nastojalo otjerati zle sile, uroke i demone, a prizvati zdravlje i sreću novim supružnicima i njihovoj budućoj djeci. Svadba je veliki životni događaj za mladog muškarca, a osobito za mladu ženu. Posebno kada su se djevojke udavale od petnaeste do sedamnaeste godine, a muškarci već s osamnaest. Tim običajima se simbolično prikazao prijelaz djevojke novu obitelj te stvaranje novog zajedničkog života dviju obitelji.

Izvori:

Intervjui u Posavskim Bregima i Trebovcu, siječanj 2023.

LEČEK, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941. Zagreb: Srednja Europa – Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod

MOSLAVAC, Slavica. 2003. „Moslavačko-posavski svadbeni običaji“. U Zbornik Moslavine V-VI., ur. Slavica Moslavac. Kutina: Muzej Moslavina Kutina, 175-193.

Foto:

1. Svatovi na putu prema mladoj. Trebovec, početak 1960-ih godina. Vlasnik fotografije: Anka Harmicar.

2. Svatovi na putu prema mladoj. Trebovec, početak 1960-ih godina. Na fotografiji su s lijeva dva zastavničara, glazbena pratnja, dvije klencerice s buketima i dva klencera, prva podsnuš, mladenac i dever. Vlasnik fotografije: Slavica Husarić

3. Mladenci na kočiji. Ivanić-Grad, 24. svibnja 1952. godine. Vlasnik fotografije: Darko Matkerić

4. Portret mladenaca iz Trebovca. Ivanić-Grad, 24. svibnja 1952. godine. Vlasnik fotografije: Darko Matkerić

Već tradicionalno 14. veljače obilježavamo Valentinovo, spomendan sv. Valentinu. Prema predaji Valentin je bio svećenik iz Rima kojem je u 3. stoljeću za cara Klaudija II. odrubljena glava. Vjeruje se da je bio svećenik koji je bio cijenjen i među kršćanima i nekršćanima. Prema jednoj od legendi tadašnji car Klaudije II. zabranio je brak mladićima jer je smatrao da su bolji vojnici kao samci nego kad su oženjeni i imaju svoju obitelj. Valentin je bio svećenik koji je u tajnosti sklapao njihove brakove i na taj način se izborio za njihovu ljubav. No to je samo jedna od brojnih legendi jer o njegovom životu zapravo nema puno povijesnih podataka. Najvjerojatniji odgovor na pitanje zašto sv. Valentina povezujemo s danom zaljubljenih mogao bi se naći u datumu. Naime u antičkom Rimu 14. veljače slavio se spomen na božicu Junonu koja je bila zaštitnica braka i obitelji. Stoga je vjerojatno da su osobine spomendana božici Junoni samo prenesene na sv. Valentina.

Na prostoru Ivanić-Grada i Kloštra Ivanića pred Valentinovo posebno cvjeta ljubav između vrabaca. Valentinovo je među stanovništvom poznato kao dan kada se vrapci žene. Prema narodnom običaju cijelu noć prije Valentinova se u živicama i grmlju odvija vrapčja svadba. Kada se djeca u ranu zoru probude stariji ukućani im pričaju kako su se cijelu noć vrapci častili kolačima, pićem, hranom te pjevali uz glazbene instrumente. Na nagovor ukućana djeca kreću u potragu za ostatcima s vrapčje svadbe. Djeca u potragu kreću bosa, a ukućani ih usmjeravaju na mjesta gdje se je tijekom cijele noći čuo jak cvrkut ptica. U pojedinim selima i kućanstvima djeca su tražila različite „ostatke“ sa svadbe. Djeca u Donjoj Obreški tražila su crvene čizmice, u Trebovcu kolače, a u Posavskim Bregima barilce, male drvene posude za vino koje se koriste u svadbenim običajima. Djeca su u živicama pronašla pokoji kolač, bombon, orah, jabuku ili flašice s vinom i rakijom. Kako je za Valentinovo znalo biti snijega i potraga se odvijala u rano jutro sva djeca su se vratila s crvenim promrzlim stopalima, odnosno crvenim čizmicama na nogama.

Zašto su vrapci s našeg područja toliko romantični da se žene baš na Valentinovo? Naime prostor današnjeg grada Ivanić-Grada i općine Kloštar Ivanić uglavnom je agrarno područje, a kao i u većem dijelu sjeverozapadne Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća zbog radnih obaveza i vrućina svatovi su se održavali u zimskom periodu, uglavnom do fašnika. Tako su i vrapci iskoristili zimsko neradno vrijeme i hladnoću kako bi održali svoje vjenčanje. Sredinom veljače se i priroda ponovno budi nakon dugog zimskog razdoblja, bliži se proljeće, a ptice se gnijezde i cvrkut vrapčića je sve češći. Osim toga u srednjovjekovnoj Francuskoj i Engleskoj se vjerovalo da upravo na 14. veljače započinje sezona parenja ptica, a samim time i vrapčića.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca, siječanj 2023.

LEČEK, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941. Zagreb: Srednja Europa – Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod

Tko je zapravo bio sv. Valentin?(269.). Povijest.hr. https://povijest.hr/nadanasnjidan/tko-je-zapravo-bio-sv-valentin-269/ (pristup 25. 1. 2023.).

Tko je bio sveti Valentin i zašto 14. veljače obilježavamo Dan zaljubljenih? Donosimo objašnjenje. Srednja.hr.https://www.srednja.hr/svastara/tko-je-bio-sveti-valentin-i-zasto-14-veljace-obiljezavamo-dan-zaljubljenih-donosimo-objasnjenje/ (pristup 25. 1. 2023.).

Foto:

LACKOVIĆ CROATA Ivan. Valentinovo, U MIHALDINEC Martin. 1995. Sveci i klapci. Koprivnica: Glas Podravine.

Fašnički običaji započinju od Sveta tri kralja i traju sve do početka korizme, a posebno kulminiraju u tjednu pokladnog utorka i za Pepelnicu. Svoje podrijetlo imaju u saturnalijskim rimskim svečanostima, a pokazuju obilježja magije zaštite te društvene kritike. U ovom razdoblju svugdje je vrijedilo jednako načelo, a to je bilo jednostavno biti netko drugi.

U tradiciji okolice Ivanić-Grada fašničko razdoblje obilježeno je pripremama za mačkare. U Trebovcu su mačkare išle u pohode po kućama tijekom cijelog fašničkog razdoblja. Za maske su se koristile svakodnevne stvari poput odjeće, bijelih plahti, kukuruzovine i štapova, a mačkare su često bile po licu obojane čađom. Za potrebe mačkara izrađivale su se i posebne naprave koje su proizvodile buku poput klopača i prde. Svaka kuća pogostila je mačkare kolačima, pucanicma (kokicama), vinom i rakijom. Prije fašejnka obavezno se održao po jedan fašejnski bal u svakom zaselku – Maničkom, Selečkom, Octenjačkom, Matkerskom, Šepečkom, Lukačkom ili Kožanskom kutu. U Posavskim Bregima pripreme su počele nekoliko dana prije fašejnka izradom maski za fašnik u Ivanić-Gradu. U svakom od šest zaselaka se izrađivala posebna maska, a njihova izrada je bila tajna.

Na fašejnek su mačkare iz cijele okolice na kolima krenule prema Ivanić-Gradu. Na sadašnjem trgu Vladimira Nazora uz mačkare se je okupio i veliki broj posjetitelja. Maske su često prikazivale društvenu problematiku, primjerice mačkare iz Posavskih Brega izradile su zgradu s natpisom „Opština“ čime su se našalile na račun Ivanić-Grada i njegovoj tadašnjoj želji da postane općina. Mačkare iz Kloštra Ivanića nisu sudjelovale na fašničkoj povorci u Ivanić-Gradu, već je njihova povorka prolazila kroz sela Kloštra Ivanića, a večer su priveli kraju velikim zabavama u selu. Središnja figura tog dana bio je Fašejnek, lutka izrađena od slame i stare odjeće. On je bio smješten na najvidljivijem mjestu, na visokom stupu ili mostu. Fašejnek je bio krivac za sve loše što se dogodilo u prethodnoj godini, a nakon dramatičnog suđenja pred cijelim selom donesena mu je smrtna presuda u obliku spaljivanja. Na fašnik od jela se pripremalo varivo od kiselog zelja s mesom, a od mesa je to najčešće bila svinjska glava ili dio svinjskog mesa s repom. Uz varivo, kao i danas, obavezne su bile krafne.

Na Pepelnicu započinje korizmeno razdoblje pa se na stolu nalazi posna hrana. U nekim mjestima ovog područja poput Trebovca i Donje Obreške, ostatak variva od kiselog zelja se posipao oko kuće ili dvorišta jer se je vjerovalo da će se tako zaštiti od coprinca i drugih štetočina. U ranu zoru su kuće posjećivala mala djeca koja su morala mirno sjesti pored pepelnika na peći kako bi koke kroz godinu mirno sjedile, a domaćice su ih darivale jajima. Tijekom dana selo su obilazili muškarci sa spremnicom, plugom i pepelom. Pohodili su kuće radeći veliku buku, a domaćini su im darovali jaja, kobasice, špek i kukuruz. Ispred one kuće koja je darovala u spremnicu posipali su pepeo, a domaćinu koji je nije darovao ili koji je s njima pregovarao plugom su na dvorištu zaorali brazdu. Prikupljeni darovi iz spremnice su se prodali, a njima su se namirile potrebe fašejnske zabave i spremničkog bala. Fašejnske zabave održavale su se na Posavskim Bregima i bilo ih je ukupno šest. Po jedna se je održala u Luki, Katancima, Gorencima, Setinju, Zaklepici i Prunicama.

No, s kojom svrhom su nastali fašnički običaji? Prvobitno su se ljudi maskama koristili kako bi zastrašili zle sile i time ih udaljili od ljudi, stoke i svoje kuće. Oranje brazde plugom na Pepelnicu također se povezuje s preventivnim oranjem protiv zaraze što je posebno bilo značajno stočarima, a sličnu zaštitnu ulogu ima i običaj prosipanja kiselog zelja. Vrijeme fašnika je istovremeno prijelazno razdoblje za agrarnu godinu, stoga se kod čovjeka javlja potreba da svojim postupcima utječe na prirodu. No, vremenom se je to značenje gubilo, a običaji su se prema lokalnim ukusima, prilikama i sklonostima mijenjali te dobili potpuno novo značenje. U ovom slučaju ono koje je u duhu šale, zabave i društvene kritike. Dio šaljivog duha vidljiv je i u tome da se po običaju za razuzdani fašejnek čestita imendan svim muškarcima, a na posnu Pepelnicu svim ženama.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca, siječanj 2023.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja, III. Izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

VITEZ, Zorica et al. 2016. Hrvatski običaji i druge tradicije. Zagreb: Mozaik knjiga.

MOSLAVAC, Slavica. 2003. Poklade i pepelnica: Moslavački pokladni običaji. Kutina: Muzej Moslavine Kutina.

Fotografije:

1. Fašnik na trgu Vladimira Nazora. Ivanić-Grad, 1960-ih godina. Vlasnik: Anka Harmicar.
2. Fašnik na trgu Vladimira Nazora. Ivanić-Grad, 1960-ih godina. Vlasnik: Anka Harmicar.
3. Povorka na putu iz Ivanić-Grada. Ivanić-Grad, 26. veljače 1963. Vlasnik: Drago Octenjak.
4. Mačkare iz Selečkog kuta. Trebovec, prva polovica 1960-ih. Vlasnik: Slavica Husarić.
5. Kuharica: Recept za kiselo zelje. 1930-ih godina. Vlasnik: Darko Matkerić
6. Kuharica: Recept za krafne (pokladice). 1930-ih godina. Vlasnik: Darko Matkerić