Rođenje djeteta jedan je od najradosnijih događaja u svakoj obitelji. Osim što je bitan događaj za pojedinca on doprinosi i opstanku neke društvene grupe. Kako je to vrlo važan događaj u životu pojedinca i zajednice razvile su se različite tradicije i običaji vezani uz ovaj životni događaj.

Predviđanje spola djeteta započelo je još prilikom svadbenog veselja ceremonijalnom vrtnjom tanjura. Tijekom trudnoće su se nastavila predviđanja pa se je i po obliku trbuha trudnice te čistoći njenog lica također nastojao pogoditi spol djeteta. Žene su rađale kod kuće ograđene plahtama i to same uz tek povremenu pomoć babeke (primalje). Rodilji se nakon poroda za objed pripremila vrhnena juha i mlijeko. Prvu noć nakon rođenja dijete je spavalo u zibači (koljevci) smještenoj ispod grede koja je bila središte drvene tradicijske kuće. Idući dan zibača se je premjestila u zapeček (blizu peći). Do djeteta se nije smjelo doći iz mraka kako se djetetu ne bi donijelo mračnjaka. Stoga su se svi posjetitelji koji su došli s prigledom prvo zadržali pokraj petrolejske lampe. Vjerovalo se da sudbinu djeteta mogu odrediti tri Suđenice, a sudbinu koju mu odrede nitko više nije mogao promijeniti. Dijete do treće godine života nije smjelo vidjeti svoj odraz u ogledalu jer bi prerano progovorilo, pa kasnije u životu više uopće ne bi govorilo.

Dijete je svaku nedjelju do krštenja posjećivala kuma s darovima u obliku kolača i hrane, a posebni dar su pripremili za dan krštenja. Krštenje se je odvijalo najkasnije mjesec dana nakon rođenja, a kumovi su morali biti u braku jer se inače dijete nikada ne bi vjenčalo. Na dan krštenja dijete je od kuće do crkve nosila neudana djevojka, botra. Ona ga je u crkvi predala kumovima, a nakon krštenja dijete je do kuće nosila kuma. U kući je kuma s djetetom došla do majke i tri puta se okrenula oko svoje osi, poklonila se majci i predala joj dijete uz riječi: „Evo poklanja ti se (ime djeteta). Do sedmog leta ga čuvaj od jogna i vode, a onda nek se dale čuva sam“. Nakon krštenja slijedilo je veselje za obitelj i kumove. U Posavskim Bregima na slavlje su dolazile i mačkare, nepozvani maskirani gosti. Dok su se u Donjoj Obreški krstitke nazivale pogačama prema kolačima koji su se nosili na poklon djetetu, a gosti se tamo nisu pozivali već su dolazili samoinicijativno.

Rođenjem dijete prelazi iz ne-živoga u živo, a rodilja doživljava prijelaz iz žene u majku. Stoga se običaji vezani uz ovaj životni događaj mogu okarakterizirati kao običaji prijelaza praćeni prigodnim ceremonijama i obredima. Osim toga vjerovanja vezana uz ovaj životni događaj imaju korijen i u zaštitnoj magiji kojom se nastojalo mijenjati uzročno-posljedični tijek porođaja, razvoja novorođenčeta i zajednice u kojoj se dijete rodilo. To je bilo posebno važno u vrijeme kada je smrtnost novorođenčadi, djece i rodilja bila vrlo visoka.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca. Siječanj i veljača 2023.

BAJUK, Lidija. 2012. Magija i prežici vračarstva u hrvatskim tradicijskim vjerovanjima i postupcima s rodiljom. Etnologica Dalmatica 19: 101-140.

VINCE-PALLUA, Jelka. 1992. Životni običaji u Baranji (Rođenje – svadba – smrt). Studia Etnologica 4: 153-168.

RAJKOVIĆ, Zorica. 1973. Narodni običaji Donje Stubice. Narodna umjetnost 10: 153-216.

Fotografije:

1. Portret majke s djecom. Trebovec, druga polovica 1960-ih. Vlasnik: Anka Harmicar.
2. Kuma i kumče. Trebovec, 1966. godina. Vlasnik: Slavica Husarić.
3. Dijete u kolicima. Trebovec, 1966. godina. Vlasnik: Slavica Husarić.
4. Kuharice na krstitkama. Trebovec, 1971. godina. Vlasnik: Đuro Jožer.

Razdoblje između Fašnika i Uskrsa je u puku siromašniji običajima. Razlog tome je korizmeno razdoblje, ali i razdoblje iscrpljenosti seljačkog gospodarstva uzrokovano velikim gošćenjima na Božić i Fašnik. Unatoč tome, puk je u tom razdoblju vodio računa o spomendanima koji su postali orijentiri za praćenje godišnjih postupaka. Period proljetnih tradicija na ovom prostoru označen je Josipovim. Njegov spomendan se obilježava na 19. ožujka i taj datum se vodi kao početak poljoprivredne godine.

Početkom ožujka krenulo se u radove uređivanja dvorišta. Popravljale su se i plele ograde od vrbe i lijeske koje su odvajale prostor za blago i živad od dvorišta. Mjesna zajednica unutar sela raspodijelila je duljinu grabe koju je svaka kuća morala urediti, a ona se određivala ovisno o broju blaga i živadi koju je obitelj posjedovala. Uređivale su se i živice koje su odvajale i štitile polja, a u tom poslu su si članovi seoske zajednice često međusobno i pomagali. Iako su vanjski radovi krenuli početkom mjeseca tek nakon Jožefa došli su na red intenzivni radovi vezani uz prirodu i vegetaciju. Poslije spomendana Josipu kretalo se u obrezivanje i cijepljenje voćaka i to jabuka, krušaka i šljiva. Pritom se odrezane grane nisu bacale. One krupnije su se spremale za ogrjev, a sitnije za uskršnju vuzemku. Od istog dana započinju i aktivni radovi u vinogradu koji traju sve do travnja. Oni uključuju obrezivanje, koljenje, vezanje, cijepljenje i okapanje vinove loze. Tada se na polju siju zob i ječam, prvi proljetni žitek. Nakon Jožefa su se obično i po prvi puta nasadile kokoši te se posadio krumpir. Vjerovalo se da tek nakon Josipova više neće biti snijega i niskih temperatura koje bi mogle utjecati na radove u poljoprivredi, a samim time i na rodnost biljaka u ostatku godine.

Sveti Josip je na ovom području bio povezan s početkom proljeća, a to značenje je dijelio sa svetim Jurajem. Dok se je Josip vezao uz bujanje prirode i početak ratarskih aktivnosti, Juraj se povezivao s početkom stočarske i gospodarske godine. Odgovor na pitanje zašto je spomendan svetog Josipa označavao početak vegetacijskog ciklusa možemo djelomično pronaći i u motivu Pseudomatejeva evanđelja u kojem se Josipa prepoznaje upravo po prolistalom štapu.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega i Trebovca. Siječanj i veljača 2023.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja III. izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

VITEZ, Zorica et al. 2016. Hrvatski običaji i druge tradicije. Zagreb: Mozaik knjiga.

BELAJ, Mirjana. 2007. Sveci zaštitnici u pobožnosti zajednice: studija o Krivom Putu kod Senja. Studia ethnologica Croatica 19: 47-76.

Fotografije:

1. Ispred kleti u vinogradu. Kloštar Ivanić, polovica 20. stoljeća. Vlasnik: Anka Harmicar
2. Radovi u vinogradu. Kloštar Ivanić, 1960-ih. Vlasnik: Nada Husarić.
3. Portret. U pozadini pletena ograda od vrbe. Trebovec, 1960-ih. Vlasnik: Darko Matkerić.
4. Portret obitelji. U pozadini pletena ograda od vrbe. Trebovec, 1971. godina. Vlasnik: Slavica Husarić
5. Portret prijatelja. U pozadini polje ograđeno živicom. 1965. godina. Vlasnik: Darko Matkerić

Svadbeni običaji na ovom prostoru odvijali su se u jesenskom i zimskom periodu, uglavnom do fašnika. Na području koje se primarno bavilo agrarnom djelatnosti proljetni i ljetni mjeseci bili su rezervirani za rad na polju. Veliki problem su bile i vrućine jer je bez moderne tehnologije hrana bila lako kvarljiva. Stoga su dolaskom hladnijih dana na red došli običaji sklapanja braka.

Predsvadbeni običaji započinju upoznavanjem mladih u crkvi, na proštenju ili drugim zabavama. U kuću djevojke potom dolazi mladoženja u pratnji rođaka ili prijatelja snubit djevojku. Tada su se vodili pregovori i pokušalo se vidjeli da li će mladi biti dobar par. Ukoliko je obitelj djevojke pristala na prošnju započele su pripreme za svadbu. Tjedan prije vjenčanja rodbinu i prijatelje obilazili su pozivići, mladići koji su pozivali goste u svatove. Kao posebna obilježja nosili su rubac, batinu i ručnik od domaćeg platna preko ramena. Cijeli tjedan prije vjenčanja kuharice su pripremale kolače i hranu. Kuće u kojima će se odvijati svatovsko slavlje potpuno su se ispraznile od svog namještaja, a u selu se je posudilo posuđe i tanjuri za svatove.

Na dan vjenčanja svati su s mladencem krenuli prema mladenkinoj kući. Mladenca pritom prate dever (kum) s ručnikom preko ramena i barilcem, prva podsnuš (kuma), klenceri (mladi dječaci i djevojke u paru) i zastavničar. Dolaskom do mlade započinju pregovori s domaćinom, osobom koja zastupa obitelj mladenke. Dever je morao platiti cimere (kitice) i dati kokoš, mijenjajući tako „glavu za glavu“. Umjesto mladenke prvo je iz kuće izašla osoba maskirana u lažnu mladu. Mladenku je pratila druga podsnuš (kuma) i njen dever (kum). Iz mladenkine kuće mladenci su krenuli na vjenčanje, nakon čega se je održavalo svadbeno slavlje. U dobrostojećim obiteljima svadbeno slavlje se odvijalo u dva dana i noći i to prvo kod mlade, a potom kod mladenca. U nešto siromašnijim obiteljima svadbeno slavlje se tijekom večeri selilo iz mladenkine kuće u mladoženjinu. U svakoj kući svatove je dočekala glazba, kolači, hrana i piće. U Posavskim Bregima na svadbeno veselje dolazili su i nepozvani gosti obučeni u mačkare. Tijekom slavlja svečano se prevozio i dio mladina miraza. Na kolima su se postavili ormari i ladlini ukrašeni ručnicima, narodne nošnje te ostalo jednostavnije ruho poput koperti, jastučnica, posteljina i ručnika vezani u zavežljaj zvan culo. Povorku su do mladoženjine kuće pratile sneje koje su pritom nosile jastučiće i jukale.

Kada je mlada došla u kuću mladoženje presvukla se iz bijele vjenčanice u svečanu narodnu nošnju i na glavu stavila halbicu. Tako je i načinom odijevanja pokazala da je postala udana žena. Tijekom svadbenog veselja provodio se niz običaja kojima se nastojalo osigurati blagostanje i sretan zajednički život mladenaca: skupljali su se darovi, objesio se ručnik ispred mladenačke kleti, veo se stavio preko komode s ogledalom kako se mladenka ne bi vratila svojoj kući, mladenka je stancavala (plesala u paru za novac), mladenkin dever je morao otkupiti cipelu koju je ona izgubila, darovnici (mladenkini gosti koji su došli kod mladenca) morali su kupiti cimere, mladenac je morao tesati, mladenka ometati kuću i na koljenima držati nakolenče (dječaka) koje je darovala jabukom ili narančom, vrtio se i tanjur na temelju kojeg se je predviđalo kojeg će spola biti njihovo prvo dijete. Na kraju slavlja i u ranu zoru mladenka je išla na zdenec. Dever joj je natočio u pehar vode koji je ona nogom tri puta prevrnula. Kad je dever natočio posljednji pehar iz njega su se umivali svati počevši od svekra. Lice su brisali ručnikom koji mlada držala preko ruke. Oni koji su se umili također su darovali mladence ostavljajući novac na tanjuru koji je držala druga podsnuš. Tim činom su se završili svadbeni običaji. Tek nakon tjedan dana mladenku je prvi puta posjetila njena obitelj u običaju zvanom povračani prvići.

Svadbeni običaji uključuju razne radnje kojima se je nastojalo otjerati zle sile, uroke i demone, a prizvati zdravlje i sreću novim supružnicima i njihovoj budućoj djeci. Svadba je veliki životni događaj za mladog muškarca, a osobito za mladu ženu. Posebno kada su se djevojke udavale od petnaeste do sedamnaeste godine, a muškarci već s osamnaest. Tim običajima se simbolično prikazao prijelaz djevojke novu obitelj te stvaranje novog zajedničkog života dviju obitelji.

Izvori:

Intervjui u Posavskim Bregima i Trebovcu, siječanj 2023.

LEČEK, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941. Zagreb: Srednja Europa – Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod

MOSLAVAC, Slavica. 2003. „Moslavačko-posavski svadbeni običaji“. U Zbornik Moslavine V-VI., ur. Slavica Moslavac. Kutina: Muzej Moslavina Kutina, 175-193.

Foto:

1. Svatovi na putu prema mladoj. Trebovec, početak 1960-ih godina. Vlasnik fotografije: Anka Harmicar.

2. Svatovi na putu prema mladoj. Trebovec, početak 1960-ih godina. Na fotografiji su s lijeva dva zastavničara, glazbena pratnja, dvije klencerice s buketima i dva klencera, prva podsnuš, mladenac i dever. Vlasnik fotografije: Slavica Husarić

3. Mladenci na kočiji. Ivanić-Grad, 24. svibnja 1952. godine. Vlasnik fotografije: Darko Matkerić

4. Portret mladenaca iz Trebovca. Ivanić-Grad, 24. svibnja 1952. godine. Vlasnik fotografije: Darko Matkerić

Već tradicionalno 14. veljače obilježavamo Valentinovo, spomendan sv. Valentinu. Prema predaji Valentin je bio svećenik iz Rima kojem je u 3. stoljeću za cara Klaudija II. odrubljena glava. Vjeruje se da je bio svećenik koji je bio cijenjen i među kršćanima i nekršćanima. Prema jednoj od legendi tadašnji car Klaudije II. zabranio je brak mladićima jer je smatrao da su bolji vojnici kao samci nego kad su oženjeni i imaju svoju obitelj. Valentin je bio svećenik koji je u tajnosti sklapao njihove brakove i na taj način se izborio za njihovu ljubav. No to je samo jedna od brojnih legendi jer o njegovom životu zapravo nema puno povijesnih podataka. Najvjerojatniji odgovor na pitanje zašto sv. Valentina povezujemo s danom zaljubljenih mogao bi se naći u datumu. Naime u antičkom Rimu 14. veljače slavio se spomen na božicu Junonu koja je bila zaštitnica braka i obitelji. Stoga je vjerojatno da su osobine spomendana božici Junoni samo prenesene na sv. Valentina.

Na prostoru Ivanić-Grada i Kloštra Ivanića pred Valentinovo posebno cvjeta ljubav između vrabaca. Valentinovo je među stanovništvom poznato kao dan kada se vrapci žene. Prema narodnom običaju cijelu noć prije Valentinova se u živicama i grmlju odvija vrapčja svadba. Kada se djeca u ranu zoru probude stariji ukućani im pričaju kako su se cijelu noć vrapci častili kolačima, pićem, hranom te pjevali uz glazbene instrumente. Na nagovor ukućana djeca kreću u potragu za ostatcima s vrapčje svadbe. Djeca u potragu kreću bosa, a ukućani ih usmjeravaju na mjesta gdje se je tijekom cijele noći čuo jak cvrkut ptica. U pojedinim selima i kućanstvima djeca su tražila različite „ostatke“ sa svadbe. Djeca u Donjoj Obreški tražila su crvene čizmice, u Trebovcu kolače, a u Posavskim Bregima barilce, male drvene posude za vino koje se koriste u svadbenim običajima. Djeca su u živicama pronašla pokoji kolač, bombon, orah, jabuku ili flašice s vinom i rakijom. Kako je za Valentinovo znalo biti snijega i potraga se odvijala u rano jutro sva djeca su se vratila s crvenim promrzlim stopalima, odnosno crvenim čizmicama na nogama.

Zašto su vrapci s našeg područja toliko romantični da se žene baš na Valentinovo? Naime prostor današnjeg grada Ivanić-Grada i općine Kloštar Ivanić uglavnom je agrarno područje, a kao i u većem dijelu sjeverozapadne Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća zbog radnih obaveza i vrućina svatovi su se održavali u zimskom periodu, uglavnom do fašnika. Tako su i vrapci iskoristili zimsko neradno vrijeme i hladnoću kako bi održali svoje vjenčanje. Sredinom veljače se i priroda ponovno budi nakon dugog zimskog razdoblja, bliži se proljeće, a ptice se gnijezde i cvrkut vrapčića je sve češći. Osim toga u srednjovjekovnoj Francuskoj i Engleskoj se vjerovalo da upravo na 14. veljače započinje sezona parenja ptica, a samim time i vrapčića.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca, siječanj 2023.

LEČEK, Suzana. 2003. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941. Zagreb: Srednja Europa – Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod

Tko je zapravo bio sv. Valentin?(269.). Povijest.hr. https://povijest.hr/nadanasnjidan/tko-je-zapravo-bio-sv-valentin-269/ (pristup 25. 1. 2023.).

Tko je bio sveti Valentin i zašto 14. veljače obilježavamo Dan zaljubljenih? Donosimo objašnjenje. Srednja.hr.https://www.srednja.hr/svastara/tko-je-bio-sveti-valentin-i-zasto-14-veljace-obiljezavamo-dan-zaljubljenih-donosimo-objasnjenje/ (pristup 25. 1. 2023.).

Foto:

LACKOVIĆ CROATA Ivan. Valentinovo, U MIHALDINEC Martin. 1995. Sveci i klapci. Koprivnica: Glas Podravine.

Fašnički običaji započinju od Sveta tri kralja i traju sve do početka korizme, a posebno kulminiraju u tjednu pokladnog utorka i za Pepelnicu. Svoje podrijetlo imaju u saturnalijskim rimskim svečanostima, a pokazuju obilježja magije zaštite te društvene kritike. U ovom razdoblju svugdje je vrijedilo jednako načelo, a to je bilo jednostavno biti netko drugi.

U tradiciji okolice Ivanić-Grada fašničko razdoblje obilježeno je pripremama za mačkare. U Trebovcu su mačkare išle u pohode po kućama tijekom cijelog fašničkog razdoblja. Za maske su se koristile svakodnevne stvari poput odjeće, bijelih plahti, kukuruzovine i štapova, a mačkare su često bile po licu obojane čađom. Za potrebe mačkara izrađivale su se i posebne naprave koje su proizvodile buku poput klopača i prde. Svaka kuća pogostila je mačkare kolačima, pucanicma (kokicama), vinom i rakijom. Prije fašejnka obavezno se održao po jedan fašejnski bal u svakom zaselku – Maničkom, Selečkom, Octenjačkom, Matkerskom, Šepečkom, Lukačkom ili Kožanskom kutu. U Posavskim Bregima pripreme su počele nekoliko dana prije fašejnka izradom maski za fašnik u Ivanić-Gradu. U svakom od šest zaselaka se izrađivala posebna maska, a njihova izrada je bila tajna.

Na fašejnek su mačkare iz cijele okolice na kolima krenule prema Ivanić-Gradu. Na sadašnjem trgu Vladimira Nazora uz mačkare se je okupio i veliki broj posjetitelja. Maske su često prikazivale društvenu problematiku, primjerice mačkare iz Posavskih Brega izradile su zgradu s natpisom „Opština“ čime su se našalile na račun Ivanić-Grada i njegovoj tadašnjoj želji da postane općina. Mačkare iz Kloštra Ivanića nisu sudjelovale na fašničkoj povorci u Ivanić-Gradu, već je njihova povorka prolazila kroz sela Kloštra Ivanića, a večer su priveli kraju velikim zabavama u selu. Središnja figura tog dana bio je Fašejnek, lutka izrađena od slame i stare odjeće. On je bio smješten na najvidljivijem mjestu, na visokom stupu ili mostu. Fašejnek je bio krivac za sve loše što se dogodilo u prethodnoj godini, a nakon dramatičnog suđenja pred cijelim selom donesena mu je smrtna presuda u obliku spaljivanja. Na fašnik od jela se pripremalo varivo od kiselog zelja s mesom, a od mesa je to najčešće bila svinjska glava ili dio svinjskog mesa s repom. Uz varivo, kao i danas, obavezne su bile krafne.

Na Pepelnicu započinje korizmeno razdoblje pa se na stolu nalazi posna hrana. U nekim mjestima ovog područja poput Trebovca i Donje Obreške, ostatak variva od kiselog zelja se posipao oko kuće ili dvorišta jer se je vjerovalo da će se tako zaštiti od coprinca i drugih štetočina. U ranu zoru su kuće posjećivala mala djeca koja su morala mirno sjesti pored pepelnika na peći kako bi koke kroz godinu mirno sjedile, a domaćice su ih darivale jajima. Tijekom dana selo su obilazili muškarci sa spremnicom, plugom i pepelom. Pohodili su kuće radeći veliku buku, a domaćini su im darovali jaja, kobasice, špek i kukuruz. Ispred one kuće koja je darovala u spremnicu posipali su pepeo, a domaćinu koji je nije darovao ili koji je s njima pregovarao plugom su na dvorištu zaorali brazdu. Prikupljeni darovi iz spremnice su se prodali, a njima su se namirile potrebe fašejnske zabave i spremničkog bala. Fašejnske zabave održavale su se na Posavskim Bregima i bilo ih je ukupno šest. Po jedna se je održala u Luki, Katancima, Gorencima, Setinju, Zaklepici i Prunicama.

No, s kojom svrhom su nastali fašnički običaji? Prvobitno su se ljudi maskama koristili kako bi zastrašili zle sile i time ih udaljili od ljudi, stoke i svoje kuće. Oranje brazde plugom na Pepelnicu također se povezuje s preventivnim oranjem protiv zaraze što je posebno bilo značajno stočarima, a sličnu zaštitnu ulogu ima i običaj prosipanja kiselog zelja. Vrijeme fašnika je istovremeno prijelazno razdoblje za agrarnu godinu, stoga se kod čovjeka javlja potreba da svojim postupcima utječe na prirodu. No, vremenom se je to značenje gubilo, a običaji su se prema lokalnim ukusima, prilikama i sklonostima mijenjali te dobili potpuno novo značenje. U ovom slučaju ono koje je u duhu šale, zabave i društvene kritike. Dio šaljivog duha vidljiv je i u tome da se po običaju za razuzdani fašejnek čestita imendan svim muškarcima, a na posnu Pepelnicu svim ženama.

Izvori:

Intervjui sa stanovnicima Posavskih Brega, Donje Obreške i Trebovca, siječanj 2023.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja, III. Izdanje. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

VITEZ, Zorica et al. 2016. Hrvatski običaji i druge tradicije. Zagreb: Mozaik knjiga.

MOSLAVAC, Slavica. 2003. Poklade i pepelnica: Moslavački pokladni običaji. Kutina: Muzej Moslavine Kutina.

Fotografije:

1. Fašnik na trgu Vladimira Nazora. Ivanić-Grad, 1960-ih godina. Vlasnik: Anka Harmicar.
2. Fašnik na trgu Vladimira Nazora. Ivanić-Grad, 1960-ih godina. Vlasnik: Anka Harmicar.
3. Povorka na putu iz Ivanić-Grada. Ivanić-Grad, 26. veljače 1963. Vlasnik: Drago Octenjak.
4. Mačkare iz Selečkog kuta. Trebovec, prva polovica 1960-ih. Vlasnik: Slavica Husarić.
5. Kuharica: Recept za kiselo zelje. 1930-ih godina. Vlasnik: Darko Matkerić
6. Kuharica: Recept za krafne (pokladice). 1930-ih godina. Vlasnik: Darko Matkerić