Znameniti građani 2021-03-11T06:34:48+00:00

Stjepan Basariček

(Ivanić-Grad, 17. travnja 1848. – Zagreb, 23. ožujka 1918.)

Pučku školu završio je u Ivanić-Gradu, a gimnaziju i Učiteljsku školu pohađao je u Zagrebu. Godine 1867. dobio je mjesto učitelja u Posavskim Bregima, no već je iste godine premješten u Viroviticu. Tamo je izabran za zastupnika općine, a bio je i knjižničar u kotarskoj knjižnici. Od 1875. do 1906. predaje pedagogiju i metodiku u Učiteljskoj školi u Zagrebu. Bio je član, počasni član i predsjednik Hrvatskoga pedagoško – književnoga zbora i predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava.

Prvi pedagoški tekst napisao je 1867. u časopisu za učitelje i odgojitelje Napredak pod naslovom sa nenavršenih 20 godina: Nješto o gojitbi (Nešto o odgoju). Prvu knjigu izdao je 1876. pod naslovom: Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoju. Napisao je čitav niz pedagoških priručnika i udžbenika, od kojih je dio preveden na bugarski jezik. Stjepan Basariček uređivao je i časopis Napredak. Osim toga, zadužen je za osnivanje Hrvatskog učiteljskog doma i konvinkta za učiteljsku djecu, odnosno prvog učeničkog doma u Zagrebu. Izradio je Nacrt nastavne osnove za niže škole u gradovima (trgovištima) i selima Kraljevine Hrvatske i Slavonije (1905.), odnosno kurikulum za škole u Hrvatskoj. Bio je i urednik Knjižnice za učitelje, koja je izdavala stručne knjige s područja pedagogije.

U izvještaju kraljevske preparandije i vježbaonice u Zagrebu izdani su mu tekstovi: Načelo znanosti u obuci, Pedagogija Herberta Spencera, Montaignovi nazori. Priredio je i izabrao za tisak zbirke priča Tisuću i jednu noć, Narodne pripovijetke, Andersenove priče i Šaljive narodne pripovijetke. Učestvovao je u pisanju i izdavanju Pedagogijske enciklopedije. Pisao je i za časopise Pozor, Obzor, Narodne novine i Pokret.

Literatura:
Basariček, Stjepa. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno: 01.12.2020. <Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)>
Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 1. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1983.
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931.
Jembrih, Alojz. Stjepan Basariček (1848.-1918.). Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 133-134.

Milka Trnina

(Doljnji Sip kraj Vezišća, 19. prosinac 1863. – Zagreb, 18. svibanj 1941.)

Milka Trnina (pravim imenom Katarina) rođena je u Doljnjem Sipu, mlinarskom otočiću, kraj malog sela Vezišća kraj Križa, dvadesetak kilometara udaljenom od Ivanić-Grada.

Zbog smrti oca već sa šest godina seli u Zagreb, na Gornji grad, u kuću svog ujaka, hrvatskog književnika Janka Jurkovića i njegove supruge Laure. Upravo je na taj način stekla socijalne vještine i „svjetski“ odgoj.

Nakon školovanja u Zagrebu kod Sestara Milosrdnica i na Višoj djevojačkoj školi, krenula je u privatnu školu, na poduku iz pjevanja kod Ide Wimberger. Godine 1880. počela je izučavati operno pjevanje na Konzervatoriju u Beču kod profesora Josepha Gänsbachera, vjerojatno najboljeg tadašnjeg bečkog pjevačkog pedagoga. Na kraju školovanja je, kao najbolja učenica, nagrađena zlatnom medaljom i diplomom.

Karijeru je započela u Zagrebu, u starom kazalištu na Markovom trgu. Tamo je prvi put nastupila 11. travnja 1882. godine, u Verdijevu Krabuljnom plesu, pod dirigentskom palicom Ivana pl. Zajca. No, u Zagrebu tada nije bilo mogućnosti za njen stalni angažman, pa je mnogo radila i nastupala u inozemstvu: u Leipzigu, Grazu, Bremenu, Münchenu, Londonu, New Yorku, Bostonu… Bilo je jasno da joj predstoji velika pjevačka karijera te da će unijeti inovacije u opernu interpretaciju i osuvremeniti je. Od 1883. bila je članica Opere u Leipzigu, od 1884. u Grazu, od 1886. u Bremenu te od 1890. u Münchenu, gdje je bila imenovana kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom; od 1900. djelovala je kao slobodna umjetnica. Godine 1895. prvi je put gostovala u Londonu; u opernoj kući Covent Garden od 1898. do 1906. imala je 56 nastupa, a uloga Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi prokrčila joj je put u svijet. Sâm je Puccini smatrao da se „nijedna Tosca nikada nije približila Trnininoj“.

Američku karijeru započela je 1896. u Bostonu. Od 1900. do 1904. pjevala je u Metropolitan Operi, u kojoj je imala 79 nastupa i gdje je 1901. bila prva Tosca. Dvije godine nakon toga, 1903., bila je Kundry u prvoj izvedbi Wagnerova Parsifala izvan grada Bayreutha u Njemačkoj (do tada se opera izvodila samo u tom gradu).

Družila se s eminentnim ljudima elitnih krugova, koje su činili književnici, skladatelji, dirigenti, pjevači… Značajno je bilo i njeno prijateljstvo s Nikolom Teslom. Tesla je volio glazbu i imao je stalnu ložu u Operi, a Trnina je posjećivala njegov manhattanski laboratorij i pratila njegove eksperimente.

Bila je izuzetno suvremena i napredna umjetnica. Unijela je revoluciju i u pristupu i u interpretaciji Wagnerovih heroina. Bila je prepoznata, hvaljena i zapamćena kao velika primadona i nenadmašiva vagnerijanka. Osim iznimne nadarenosti, savršeno je vladala i pjevačkom tehnikom, o čemu svjedoče i toliko njeni nastupi u tako različitim stilskim odrednicama i vokalnim zahtjevima.

U svojoj blistavoj dvadesetčetverogodišnjoj karijeri ostvarila je 65 uloga u više od 1200 nastupa. Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom. Karijeru je morala prekinuti zbog bolesti. Svoj posljednji javni nastup izvela je u Münchenu, 1. rujna 1906. godine.

Zbog neuspješnog liječenja upale ličnog živca, zauvijek je napustila pjevanje u naponu karijere sa samo 43 godine. Nekoliko godina radila je u Americi, na njujorškom College of music kao učiteljica pjevanja, no i od toga je odustala. Godine 1913. preselila se u Zagreb, u veliki stan u centru grada. Njen je dom ubrzo postao okupljalište društvene elite Zagreba. Tamo je priređivala glazbene večeri i razne domjenke, no okupljanja je uskoro prekinuo početak Prvog svjetskog rata. Trnina se ubrzo pridružila dobrotvornim organizacijama i financijski je pomogla velikom broju ljudi, u vrijeme ratnih stradavanja i neimaštine.

Danas se najveći dio njene ostavštine čuva u Muzeju grada Zagreba.

LITERATURA:
Trnina, Milka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62384>.
Milka Ternina and the Royal Opera house. ur. Nada Premerl. Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2006.
Trnina, Milka. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno: 01.12.2020. <Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)>.

Ivan Švear


(Ivanić-Grad, 12. svibnja 1775. – Sesvete kod Požege, 13. rujna 1839.)

Svećenik i povjesničar Ivan Švear je rođen kao sin krojača i trgovca Andrije i Kate rođene Mihaljević. Pučku školu završio je u Ivanić-Gradu. Na daljnje školovanje odlazi 1786. u gimnaziju u Zagreb, a potom i u biskupsko sjemenište, gdje studira teologiju. Zaredio se 1798. Za vrijeme studija pisao je spomenice na hrvatskom jeziku, koje nisu sačuvane, a pisao je i dnevnik u kojem navodi. Prema Đuri Stjepanu Deželiću, slušao je filozofiju na Isusovačkoj akademiji, ali je prema volji roditelja postao svećenik.

Nakon što je postao svećenik, Švear prvo radi duhovni pomoćnik u Bedenici i Virju. Zatim odlazi u Požegu gdje je od 1813. do 1816. učitelj u požeškoj gimnaziji. Zatim je do kraja života župnik u Sesvetama kod Požege. U Sesvetama je napisao opširnu povijest na hrvatskom jeziku Ogledalo Illiriuma u četiri knjige (1839. – 1842.) za koji je dao tiskati i Poziv k predbrojenju (1838.) ili poziv na pretplatu. Puni naslov povijesti svijeta Ivana Šveara glasi: Ogledalo Illiriuma iliti: dogodovština Illirah, Slavinah, ztražni put Horvatah zvanih, od Potopa, to jest godine Svӗta 1656 na četiri strani razdelana opisuje povijest Ilira, Slavena i Hrvata od biblijskog potopa do 1790. godine. Izvori za Ogledalo Illiriuma bila je Biblija i velik broj antičkih, srednjovjekovnih i hrvatskih autora. Zastupao je stav o porijeklu Slavena od antičkih Ilira, kakav je bio zastupljen i za vrijeme Ilirskog pokreta. Od ostalih djela sačuvana je prigodna pjesma na latinskom jeziku Carmen honoribus (1830.) posvećena zagrebačkom biskupu Aleksandru Alagoviću i Spomenica Požeških Sesveta (1842.).

Literatura:
Deželić, Đuro Stjepan. Ivan Švear. Carsko – Kr. Službene narodne novine, 10. listopad 1857. (izvor: NSK Zagreb)
Ivanić-grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb;
Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931. Korade, Mijo. Ivan Švear (1775.-1839.).
Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 115-120.

Đuro Stjepan Deželić

(Ivanić-Grad, 25. ožujka 1838. – Zagreb, 28. listopada 1907.)

Đuro Stjepan Deželić rođen je od majke Ane i oca, krojača Imbre Deželića. U Ivanić-Gradu provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Upisuje u Zagrebu klasičnu gimnaziju 1850., kao pitomac Biskupskog orfanotrofija. Za vrijeme srednjoškolskih dana počinje s javnim djelovanjem, boreći se protiv germanizacije, pa tako uređuje srednjoškolski list Zora 1855., a zatim osniva Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta, u okviru kojeg uređuje list Smilje 1856. Nakon srednje škole, 1856. pristupa u Bogoslovnom sjemeništu, gdje uči češki, ruski, talijanski i francuski. Poznavanje ovih jezika koristio je kasnije u prevoditeljstvu. Piše za književni list sjemeništa Bosiljak i šaljivi list Purklab. U to vrijeme bio je član Zbora duhovne mladeži. Izdaje svoju prvu pjesmu Zima u Gospodarskom listu 28. veljače 1857. U isto vrijeme piše i za Zagrebački katolički list i Narodne novine.

Od 1862. studira pravo na Pravoslovnoj akademiji. Poslije studija postao je bilježnikom Zagrebačke županije, a zatim se zaposlio u odvjetničkoj kancelariji Matije Mrazovića. Godine 1869. dobiva pravo zagrebačkog građanstva i stupa u gradsku službu, 1871. postaje senator grada Zagreba, 1882. gradski vijećnik II reda, a 1883. gradski povjerenik. Od 1890. do 1897. na dužnosti je pomoćnog mjesnog suca u Zagrebu. Obavljao je uz navedene i brojne druge gradske dužnosti u Zagrebu. Čitavo ovo vrijeme je razdoblje intenzivnog publicističkog, prevoditeljskog, književnog i drugih oblika javnog djelovanja Đure Stjepana Deželića.

Đuro Stjepan Deželić bio je aktivan u javnim i dobrotvornim društvima, od kojih je mnoge sam i osnovao ili je sudjelovao u njihovom osnivanju. Osnovao je Društvo za potporu siromašne djece zagrebačkih pučkih škola Dobrotvor, sudjelovao je u radu Narodnog doma, Društva za povijest Jugoslavena, Streljačkog društva, Zagrebačkog hrvatskog pjevačkog društva Kolo, Matice hrvatske, Društva čovječnosti, Društva arheološkog, Društva naravoslovnog (prirodoslovnog), Društva umjetnosti, Društva za pripomoć otpuštenih kažnjenika, Društva hrvatskih književnika te Društva za zaštitu životinja. Imenovan je počasnim članom Matice hrvatske, Družbe Braće hrvatskog Zmaja i Hrvatsko-pedagoškog književnog zbora.

Od 1868. do 1870. zajedno s Pavlom Hatzom osnovao je Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo. Godine 1874. postaje nadvojvoda istog društva, a od 1876. do 1906. je na mjestu predsjednika novoosnovane Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice. Godine Izdao je stručnu vatrogasnu knjižicu Obućevnik za dobrovoljne vatrogasce (1882.), a u suradnji s Mirkom Kolarićem izdaje od 1896. Vatrogasni viestnik u kojem piše tekstove: Pravilnik za rad izvršujućih članova, Pravilnik o odjeći i oznakama i Upute o nabavi i ispitivanju vatrogasnih štrcaljki i niz drugih. Gradsko zastupstvo osnovalo je zahvaljujući Đuri Stjepanu Deželiću 1884. osiguravajuće društvo od požara Croatia.

Od 1861. izdaje kalendar Dragoljub, koji u godištima 1867. i 1868. mijenja podnaslov i postaje polumjesečnik, a zatim ponovno izlazi kao godišnjak do 1907. uz manje prekide. Za Dragoljub su pisali: Petar Preradović, August Šenoa, Dimitrije Demetar, Ivan Krstitelj Tkalčić, Isidor Kršnjavi i drugi. Ukupno je izdano četrdeset i pet tečajeva (godišta) kalendara Dragoljub. Glavni urednik Narodnih novina i urednik Danice Ilirske je od 1862. do 1864. a 1864. urednik je političkog dnevnika Domobran, 1868. urednik je časopisa Matice Hrvatske Vienac. Od 1883. do 1885. uređuje list Općinar, a 1885. pokreće list Hrvatski ročišnik.

Đuro Stjepan Deželić napisao je brojne književne i različite druge tekstove u različitim novinama, časopisima i samostalnim publikacijama, a njegov je interes bio vrlo širok i raznovrstan. Sastavio je brojne životopise: Ivan Švear (1856.), Sbirka životopisah slavnih jugoslovjenskih muževah (1861.), Ivan Kukuljević Sakcinski (1861.), Životopis Mirka Bogovića (1862.), a među posljednjima bio je članak Narodni dobrotvor Gjuro Kundek (1901.). Skupljao je narodne pjesme, koje je objavio u zbirci Pjesmarica sbirku rado pjevanih pjesmah (od 1865. do 1903. tiskano je pet različitih izdanja). Sastavio je kulinarske recepte u knjižici Nova hrvatska kuharica (1868., prerađena izdanja 1876. i 1882.). Sudjelovao je u izradi Novog rječnika hrvatskoga i njemačkoga jezika Ivana Filipovića (1869. – 1875.). Preveo je s francuskog jezika dvije trilogije romana Xaviera de Montepina s nadnaslovima Gitana (1864. – 1865.) i Vražje lutke (1869.), a s ruskog jezika povijesni roman Olimpiade Petrovne Šiškine Knez Skopin Šujski ili Ruska za lažnih Dimitrija (1886.). Sa slovenskog jezika prepjevao je spjev Franca Prešerna Krst na Savici (1868.). Napisao je filozofske rasprave Duša (1877.) i San (1879.), romane Burzanci (1885.), Zulejka (1890.) i Marijan Marković (1900.) te pripovijetke Surka (1867.), Medvedgradski duh (1868.) i druge pripovijetke i pjesme. O hrvatskom nacionalnom pitanju pisao je u knjigama: Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskoga naroda (1879.), Lažne srbske zemlje (1899.) i Grudobran kraljevine Hrvatske (1904., preštampano iz Hrvatskog prava). Pisao je i putopisne crtice, drame, zapisivao narodne lijekove, šale, dječje igre i slične sitnice.

Kod objavljivanja tekstova koristio se svojim imenom, ali i brojnim pseudonimima: Stjepan Horvat, Juraj Ivaničanin, Milutin, Stjepan Mirković, Ferdo Posavski, Samohrvat, Stjepan I., A. M-v, D., G. M., GJ. D., GJ. D.-a, Gj, D. I-nin, I-nin Stj., J. I-nin, J. M., Mr., -r-a, St. M-K-vica, -ž-. Velik broj manjih tekstova u svojim izdanjima objavljivao je nepotpisane.

Javno djelovanje i rad Đure Stjepana Deželića pokrivao je vrlo široko područje, a za Ivanić-Grad važni su tekstovi u kojima piše o povijesti Ivanića, bilježi mjesne predaje, običaje i svoja zapažanja o ljudima, ekonomskom, vjerskom i društvenom životu Ivanić-Grada u sredini 19. stoljeća. Zapisi o Ivanić-Gradu i njegovoj okolici su jedini takav izvor u kojemu se opisuje život u Ivanić-Gradu i njegovoj okolici. Prva objavljena reportaža za Zagrebački katolički list (1858., br. 34) iz Ivanića je sa mise u Kloštru Ivaniću, koju je vodio budući zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. O Ivanić-Gradu i njegovoj okolici je pisao u člancima: Nasip oko grada Ivanića (1858., Narodne novine, br. 38), Nasip grada Ivanića (1858., Narodne novine, br. 252 i 253), Odgovor na pitanja stavljena po historičkom društvu, (1863., Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 6, str. 199 – 232), Ivanički dotacij (1877., Dragoljub, teč. 15, str. 42 – 46), Krčelić o Ivaniću (1892., Dragoljub, teč. 30, str. 48 – 52), Ivanićki čizmarski ceh (1894., Dragoljub, teč. 32, str. 45 – 59), Ivaničke uspomene (1899. – 1907., Dragoljub, teč. 37, str. 10 – 28, 63; teč. 38, str. 21 – 36; teč. 39, str. 40 – 48; teč. 40, str. 22 – 34; teč. 41, str. 23 – 31; teč. 42, str. 31 – 43; teč. 43, str. 43 – 5; teč. 44, str. 56 – 72; teč. 45, str. 49 – 57), Čudotvorni kip u Ivaniću (1903., Prosvjeta, str. 609) i Ivanićke tri slike (1904., Prosvjeta, str. 443 – 446).

Đuro Stjepan Deželić postao je začasnim (počasnim) građaninom Ivanić-Grada 15. studenoga 1881. godine. Počasni građanin Zagreba postaje 1906. godine. Božidar Širola izdao je 1906. godine na spomen pedeset godina književnog rada Đure Stjepana Deželića knjigu Gjuro Stjepan Deželić. Građani i gradske udruge u Ivanić-Gradu postavile su 1931. spomen ploču Đuri Stjepanu Deželiću na gradskoj vijećnici, a u Zagrebu postavljeno je 1937. godine njegovo poprsje u parku na raskrižju Frankopanske ulice i Prilaza Gjure Deželića.

Đuro Stjepan Deželić vjenčao se s Barbarom (Betikom) Šoštarić iz Zagreba te je s njom imao tri sina: Vladimira, Velimira i Juricu.

Literatura:
Deželić, Đuro i Gajdek, Đuro. Gjuro Stjepan Deželić: otac hrvatskog vatrogastva. Zagreb: Hrvatska vatrogasna zajednica, 2015.
Deželić, Đuro. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno: 01.12.2020.< Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr) >.
Deželić, Vladimir. Književni rad Gjure Stj. Deželića: bibliografski pregled. U Zagrebu: C. Albrecht (Maravić i Dečak), 1908.
Dobrotvor: Pedeset godina dobrotvornog rada 1877-1927. Zagreb: Humanitarno društvo Dobrotovor, 1927.
Gjuro Stjepan Deželić: obrisi moderne hrvatske kulture i politike. Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-Grad; Zagreb: Lukom, 2000.
Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 3. Zagreb; Leksikografski zavod Misloslav Krleža, 1993.
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931
Szabo, Agneza. Đuro (Gjuro) Stjepan Deželić. U: Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 128-130.
http://www.daz.hr/vodic/site/article/hr-dazg-823-obitelj-dezelic (Državni arhiv u Zagrebu).

Josip Badalić

(Deanovec, 7. travnja 1888. – Zagreb, 11. kolovoza 1895.)

Slavist, putopisac i knjižničar. Rođen je u Deanovcu između Ivanić-Grada i Križa od oca Mije i majke Mare rođene Meštrović. Osnovnu školu završio je u Križu, klasičnu gimnaziju pohađao je u Slavonskom Brodu i Zagrebu, a klasičnu filologiju i slavistiku studirao je u Zagrebu i Berlinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zarobljen je u Rusiji, gdje je boravio od 1915. do 1919. godine. Doktorat znanosti stekao je 1919. nakon povratka u Zagreb, a zaposlio se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u kojoj je radio do 1945. Tada na Filozofskom fakultetu osniva katedru za rusku književnost na kojoj predaje do 1959. kao redovni profesor, pa ga možemo smatrati osnivačem rusistike u Hrvatskoj. Kasnije je nastavio svoj rad s područja slavistike gostujući kao profesor na sveučilištima u Uppsali, Bloomingtonu, Marburgu, Hamburgu, Münchenu, Heidlbergu, Giessenu i Moskvi. Kao slavist, bio je član Međunarodnog komiteta slavista (podpredsjednik 1958. – 1968.), a aktivno je djelovao i u Društvu hrvatskih književnika (potpredsjednik 1919. – 1921.), Društvu hrvatskih bibliotekara (predsjednik 1934. 1936.) i Matici hrvatskoj (potpredsjednik 1945. – 1947.).

Pisao je radove s područja bibliotekarstva te bibliografije. Napisao je brojne radove s područja ruske književnosti i o rusko – hrvatskim kulturnim vezama, a u Moskvi mu je izišla knjiga prevedenih studija Russkie pisateli v Jugoslavii (1966.). Za Ivanić-Grad i njegovu okolicu najznačajniji je po putopisima u kojima se vraća rodnom kraju: Prašina s puta (1966.), Moslavačke razglednice (1979.) i Svojom stazom (1984.). Iz ostavštine Josipa Badalića neobjavljeno je djelo Bibliografija tiskanih djela u Hrvatskoj od prvih pisanih zapisa do 1945. godine.

Literatura:
Badalić, Josip. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno: 01.12.2020. <Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)>
Hrvatski biografski leksikon, sv. 1. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1983.
Jembrih, Alojz. Josip Badalić (1888.-1985). Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 140-141.
Pasarić, Dragutin. Znameniti Ivanićani. 900 godina Ivanicha: zbornik. Kloštar Ivanić; Ivanić- Grad; Križ: 1994. Str. 431-438.

Đuro Kundek

(Ivanić-Grad, 16. siječnja 1854. – Ivanić-Grad, 25. rujna 1901.)

Načelnik Ivanić-Grada i dobrotvor. Bio je posljednji muški Kundek od svoje loze, rođen u bogatoj trgovačkoj obitelji. Otac Nikola bio je veletrgovac suknom, darovcem (vrsta platna), gunjevima (vrsta pokrivača), žitom, stokom i drugom potrošnom robom. Đuro Kundek nakon završene osnovne njemačke škole u Ivanić-Gradu (tada Ivanić Tvrđi) s 11 godina nastavlja školovanje u bjelovarskoj realki, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1867. do 1869. izučio trgovački nauk u trgovini Šandora Hondla. Tada mu, sa njegovih petnaest godina, umire otac Nikola. Đuro Kundek vraća se u Ivanić i s majkom i ujakom preuzima očev posao. Nakon ujakove smrti, napušta različite vrste trgovine te od 1878. drži samo trgovinu sukna i darovca.

Od navršene je punoljetnosti izabran za gradskog vijećnika. Načelnik Ivanić-Grada ostaje do kraja života nakon molbi sugrađana. Bio je biran i u skupštinu Bjelovarsko – križevačke županije. Pripadao je pravaškoj stranci.

Đuro Kundek uviđao je važnost prosvjete i kulture. Bio je veliki dobrotvor. Kao načelnik Ivanić-Grada nije primao plaću, pomagao je rodbini, a oporukom je svoje bogatstvo razdijelio. manji dio je ostavio sestri i sluškinjama, a ostatak je darovao u humanitarne i javne svrhe: ubožničkoj ustanovi u Ivanić-Gradu, zakladi koju je osnovao za učenike srednjih i visokih škola Ivanić-Grada i općina Kloštar Ivanić, Vojni Križ, Čazma, Dubrava, Bregi, Ludina i Lupoglav, zakladi od koje se sagradila škola u Cagincu i pokrivala se plaća učitelja. Ivanić-Gradu ostavio je dvije kuće, zemljišta i novac zakladama za školu, gradske činovnike i vatrogasno društvo. Novac je ostavio i drugim nacionalnim društvima i ustanovama: Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Matici hrvatskoj, Društvu sv. Jeronima, Društvu sv. Ćirila i Metoda u Istri i mnogim drugima.

Životni moto Đure Kundeka bio je: U radiše svega biše, u štediše jošte više.

Literatura:
Danica : koledar i ljetopis društva svetojeronimskoga. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1903.
Deželić, Đuro Stjepan. Narodni dobrotvor Gjuro Kundek. Prosvjeta: časopis za pouku i zabavu, br. 23. Zagreb: Izdavač Rudolf Horvat, 1901.
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931.

Stanković, Ante. O postanku i osnivanju caginečke škole. Kopija rukopisa. Arhiv Gradske knjižnice Ivanić-Grad.

Josip (Joseph) Kundek

(Ivanić-Grad, 2. siječnja 1809. – Jasper, Indiana, 4. prosinca 1857.)

Josip Kundek završio je pučku školu u Ivanić-Gradu. Pri biskupskom orfanotrofiju (sirotištu) u Zagrebu završio je gimnaziju, odlazi u sjemenište, a potom završava i teologiju na Bogoslovnom fakultetu te postaje svećenik. Od 1831. je vojni kapelan i duhovni pomoćnik u Prvoj banskoj regimenti u Gorama, a 1836. je na istoj dužnosti u Petrinji. U sjemeništu je proučavao slavenske jezike te je početkom ilirskog preporoda napisao šest prigodnih pjesama domoljubne tematike na kajkavskom i štokavskom: Želja starinske horvatske kraljice (1832.), Reč jezika narodnoga (1832.), Klio (1833.), Protuletje novo iliti dar zahvalnoga serca… (1833.), Oblajska vila kordona banalskoga (1835.), Slavoglasje petrinske vile (1836.) i tri ode na latinskom jeziku.

Od 1833. traži način kako bi mogao postati misionar, na što ga je najvjerojatnije nagnalo misionarsko društvo Leopoldienen-Stiftung te misionarsko djelovanje Slovenca Friderika Barage među sjevernoameričkim Indijancima. Godine 1837. odlazi u Beograd, gdje u misionarskoj školi uči engleski i usavršava njemački i francuski jezik. Preko Beča, Linza, Strasbourga, Pariza i La Havrea dolazi do Southamptona u Engleskoj, gdje se ukrcao 8. lipnja 1838. na parobrod. Do New Yorka putovao je četrdeset i tri dana. Preko Philadelphije, Baltimorea, Washingtona, Georgtowna, Pittsburga, Cincinnatija i Loisvillea stigao je do Indiane, gdje mu je 1838. u okrugu Dubois, na jugu biskupije Vincennes, dodijeljeno područje misionarskog djelovanja, koje je obuhvaćalo čitavu Indianu i dio Illinoisa. U mjestu Jasper osnovao je 24. rujna 1838. katoličku misiju, dao izgraditi crkvu sv. Josipa, a kasnije i sudsku vijećnicu. Od vlade SAD-a kupio je zemlju, koju je kasnije prodavao katoličkim naseljenicima, uglavnom Nijemcima. Za njemačke katoličke naseljenike krajem 1839. osnovao je oko 30 km južno od Jaspera grad Ferdinand, nazvan prema pokrovitelju misije, austrijskom caru Ferdinandu. U gradu Ferdinandu je osnovao crkvu i školu. Godine 1843. osnovao je Celestine, još jedno naselje sa župom. Krajem 1843. zbog narušenog zdravlja odlazi u New Orleans. Tamo nalazi na njemačke naseljenike, kojima osniva župu i gradi crkvu. Vraća se u Jasper u svibnju 1843., a krajem 1846. osniva treće naselje za njemačke naseljenike, Fulda, nazvano prema mjestu Fulda u Njemačkoj iz kojeg je dolazio velik broj naseljenika.

Na dan 18. studenog 1851. Josip Kundek polazi iz New Yorka natrag za Europu u potrazi za novim svećenicima, neophodnima za pastoralni rad na velikim prostranstvima američkoga Srednjeg zapada. Obilazi Englesku i Francusku, Belgiju, krajem ožujka dolazi u Zagreb, a već početkom travnja putuje u Prag, gdje se sastaje s tada bivšim carem Fredinandom, kojemu pokazuje kartu grada Ferdinanda. Potom putuje kroz Njemačku, odlazi u Rim te ponovno 1. rujna 1852. stiže u Zagreb. Josip Kundek vratio se nakon putovanja po Europi sredinom lipnja 1853. u Jasper. Na povratku ga je pratio iz Hrvatske svećenik Eduard Martinović. Poveo je iz Europe i još šesnaest svjetovnih misionara i dva benediktinska redovnika iz Einsiedelna u Švicarskoj, koji su u blizini Jaspera osnovali benediktinski samostan St. Meinrad Archabbey Centennial.

U vrijeme djelovanja Josipa Kundeka u okruge Dubois i Spencer naselilo se više od sedam tisuća naseljenika, podignuo je više crkava, škola i gradska vijećnica u Jasperu. Za održavanje crkvi i škola u Americi skupio je više od 50 tisuća dolara pomoći iz Hrvatske. Njegove godišnje izvještaje objavljivalo je društvo Leopoldienen-Stiftung (Leopoldine Society) u bečkom časopisu Berichte der Leopoldienen-Stiftung. Ti izvještaji u Europi bili su snažan poticaj za naseljavanje SAD-a. Josip Kundek umro je od iscrpljenosti i bolesti.

Josipu Kundeku podignut je spomenik između crkve sv. Josipa (St. Joseph) i škole u Jasperu. Dunstan McAndrew napisao je knjigu pod naslovom Father Joseph Kundek (1954.). U američkoj saveznoj državi Indiana proglašen je 8. prosinca 1957. u spomen na Josipa Kundeka Father Kundek Day.

Literatura:
Hrvatski biografski leksikon, sv. 8. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931.
Korade, Mijo. Josip Kundek (1809.-1857.). Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 121-123.
Kundek Corner: Ferdinand Distinguished Citizens. Ferdinand Historical Society.
http://www.ferdinandhistory.org/oldsite/kundekCorner/kundek.html
Kundek, Josip. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno: 01.12.2020. <Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)>
Ilirske narodne novine, 3. lipnja 1837., 13. travnja 1839., 15 ožujka 1840. (Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu).
Narodne novine, 27. ožujka 1852., 6. travnja 1852., 6. rujna 1852. (Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu).
Paić, Žarko. Riječ i misija (Josip Kundek, 1809. – 1857.). Josip Kundek. Želja starinske horvatske kraljice. Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-Grad; Zagreb: Lukom, 1997. [pretisak]. Str. 7-12.
Prpic, George. Kundek Joseph, priest.

http://www.croatia.org/crown/croatians/www.croatians.com/KUNDEK,%20J.htm

Juraj Krnjević

(Ivanić-Grad, 19. veljače 1895. – London, 9. siječnja 1988.)

Hrvatski političar i pravnik, sin krojača iz Ivanić-Grada. Pučku školu završio je u Ivanić-Gradu. U Zagrebu pohađa i završava gimnaziju u Nadbiskupskom orfanotrofiju (sirotištu), a zatim studira pravo u Beču i Budimpešti. Godine 1918. stupa u Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Biran je u skupštinu (parlament) 1920., 1923., 1925. i 1927. Na dužnosti glavnog tajnika Hrvatske seljačke stranke nalazi se od 1928. Nakon uvođenja diktature 1929. odlazi u iseljeništvo. Vraća se u Hrvatsku 1939., a ponovno 1941. odlazi u London, gdje je predstavnik Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednik izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije. Nakon 1945. djeluje u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji. Od 1964. do kraja života je predsjednik Hrvatske seljačke stranke. Bio je urednik Hrvatskog glasa u Ontariju i Zbornika hrvatske seljačke stranke u Londonu. Najveći dio pisane ostavštine Juraja Krnjevića nastao je izvan Hrvatske. Prije 1941. pisao je za desetak hrvatskih naslova časopisa i novina te časopise iz Ženeve, Manchestera, Pariza, Londona i Toronta. Nakon 1945. njegove članke, izjave i pisma objavljivali su New York Times, New York Herald Tribune, Le Devoir, American Slavic and East Europa Review, Hrvatski glas, Hrvatska riječ, Hrvatska istina i Slobodan dom.

U Hrvatskoj je odabrane tekstove i usmeno kazivanje objavila Neda Prpić u knjizi Dr. Juraj Krnjević – tri emigracije u kojoj Juraj Krnjević iznosi crticu o svom djetinjstvu u Ivaniću: Kad sam bil dečko, tih godina, obolil sam od difterije rano u proljeće. Sjedil sam na jednom kamenu, tam u Ivaniću, i dobil difteriju i moji su roditelji zvali domaćeg doktora, staroga dobroga domaćeg doktora, kojeg su svi ovdje rado imali i on me je videl i rekel je da nema lijeka, od difterije se ne može pomoći djetetu i on će morati umrijeti. Moj tata je po zanimanju bil krojač i već su sašili odjelo u kojem će mene pokopati, ali onda su došli mama i tata na to, da je u Kloštar Ivaniću, to je općina posebna bila, pet kilometara dalje od Ivanića, onda je to mnogo bilo, da je ta općina Ivanić Kloštar dobila doktora svoga. Tu je došao jedan mladi Čeh, doktor Kohut se zval, to bi rekli hrvatski kokot. Tata je zapregnul konje pod kola i odvezel se u Ivanić Kloštar ovome doktoru da ga dovede da me on vidi, možda mi on može pomoći i kada je on rekel da imam difteriju, onda mu je dr. Kohut rekao da se da pomoći. „Ja sam svršil medicinu nedavno, moral sam jedno dvije godine prakticirat u bolnici kao mladi doktor prije nego idem u praksu. Onda je pronađen serum protiv difterije i ja tog seruma imam“, i tata je njega dovezal u sebi u Ivanić i on je meni dal injekciju tog seruma i ja sam ozdravil.

Literatura:

Dugački, Vlatka. Juraj Krnjević (1895.-1988). Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 141-142.
Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 8. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.
Krnjević, Juraj. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno: 01.12.2020. <Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)>
Prpić, Neda. Dr. Juraj Krnjević – tri emigracije: razgovori – pisma – prilozi. Zagreb: Udruga za promicanje hrvatske političke povijesti Neda Prpić-Garmišek, 2004.

Juraj Posilović

(Ivanić-Grad, 24. travnja 1834. – Zagreb, 26. travnja 1914.)

Završio je pučku školu u Ivanić-Gradu, gimnaziju u Zagrebu i teologiju u Beču. Primio je svećenički poziv 1858., a 1861. postaje doktor teologije. U Zagrebu je nadstojnik sjemeništa, profesor biblijskih znanosti i crkvenog prava. Bio je urednik Katoličkog lista od 1872. do 1875., a nalazi se i među pokretačima Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu. Od 1874. je redovni profesor teologije i prvi dekan zagrebačkog Sveučilišta, gdje je na uveo katedru za liturgički jezik staroslavenski. Godine 1876. postaje biskup senjsko-modruški i krbavski. Godine 1896. ustoličen je za zagrebačkog nadbiskupa, a od 1901. postaje kućni prelat pape i rimski grof.

Kao mecena i dobrotvor Juraj Posilović pomagao je socijalno najugroženijima, darujući kao zagrebački nadbiskup novac u karitativne svrhe i obrazovanje. Tako je, između ostalog, proširio sirotišta u Zagrebu i Požegi, dao je restaurirati zagrebačku katedralu stradalu u potresu 1880. Sagradio je samostan i crkvu isusovačkom redu u Zagrebu i druge zgrade, kao što je zgrada Obrtničkog doma. Pomagao je Prvo zagrebačko radničko društvo i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Darovao je i rodnom mjestu, Ivanić-Gradu za ubožnicu i obnovu crkvi u Ivanić-Gradu i Kloštru Ivaniću. Dao je tiskati i novi glagoljski Misal. Pomagao je u izlaženju lista Glas naroda, pokrenuo je dnevnik Hrvatstvo i pučki list Istina, a osnovao je i Katoličko tiskovno društvo. Pismenom oporukom svoju imovinu razdijelio je na gotovo stotinu crkvenih i građanskih udruga ili društava.

Literatura:
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931.
Szabo, Agneza. Juraj Posilović (1834.-1914.). Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište, 2012. Str. 125-127.
Promjena veličine fonta
Kontrast